RECENZIJA Tamara Štiglić Vodopić, Čitam Gledam Slušam
Mnogi su razlozi zašto se za neku knjigu vežemo više nego za druge. Objektivni, subjektivni. Neke knjige do nas dopru brže, jednostavnije i puno nam toga u određenom trenutku mogu pružiti. U pravome trenutku. Sigurno bismo ih potpuno drugačije doživjeli da smo ih čitali ranije ili kasnije. Ali taj je trenutak često presudan. Kad bih ti barem mogla reći roman je koji čitatelju dolazi u takvim trenucima. Neće ga svi na isti način doživjeti, preosoban je i preintiman da bi se mnogima svidio. Ali to i je ljepota čitanja. Svatko pronađe nešto za sebe, netko više, netko manje. Mene je pogodio, potresao, naljutio, raznježio, rasplakao. A vjerujem i da će svakoga tko ima braću ili sestre i samo na trenutak zamisli što bi napravio da se nešto ovakvo dogodi.
Sve se promijenilo jednog jutra prije nego što su Lily i Jess krenule u školu. Tog je dana Jessin život promijenio smjer, udaljivši je od njene obitelji, a posebice sestre Lily. Uzalud je njihova majka trideset godina pokušavala pomiriti vlastite kćeri, nesvjesna koliko je teška tajna koju jedna od njih čuva. Hoće li ona ostati tajnom, koliko dugo je moguće trpjeti i šutjeti, koliko jedna osoba može biti sebična ili obzirna?
Nekoliko je sudbina isprepleteno u ovoj priči, svaka na svoj način komplicirana i posebna. Često je mnogo toga ispod površine i tek kad malo bolje zagrebemo, možemo otkriti koliko je nečija stvarnost zapravi privid, koliko se iza nečije savršene vanjštine krije tuge i nevolje. Spisateljica se uhvatila u koštac s raznim temama koje možda nije, doduše, u potpunosti obradila. U pojedinim se poglavljima malo pogubila, otišavši previše u detalje, dok je ono najvažnije ostalo samo dotaknuto. Ali mislim da nam je ovom pričom htjela ukazati na činjenicu da nije uvijek dobro biti pretvrdoglav i odbijati poslušati što nam druga strana ima za reći. Zašto smo često toliko ponosni? Što nas spriječava da popustimo i pružimo barem jednu priliku onome tko nam se želi približiti?
“Ali sada, odjednom, Jess se čini da sve razumije, sve te razgovore koje nije smjela čuti. I sada kad shvaća, svim srcem bi htjela da to nije tako.”
Pripremite se na suze, posebno ako vas ova knjiga pogodi u pravome trenutku, ako se samo na sekundu uspijete poistovjetiti s nekim od njenih likova. Jer biste mogli. Nekoliko je poglavlja romana toliko snažno da ćete možda morati i zastati, duboko udahnuti i tek onda nastaviti s čitanjem, u strahu što vas očekuje na samome kraju. Bol izvire iz njenih stranica, ona najiskrenija, najdublja, ona koja se pojavi kad jedna obitelj više ne nalikuje na sve što je do tada bila. Majčinska ljubav, očeva zaštita i sestrinski odnosi koji se u jednom trenutku u potpunosti poremete.
Nemojte da vas zavara “proljetna” naslovnica ove priče. Visibabe jesu s razlogom ovdje, ali do tog nekog novog početka, nekog buđenja treba proći mnogo godina, pregršt skrivenih osjećanja i progutanih riječi koji bi mogli uništiti život mnogima.
“Jer je sada bila sigurna da nečija priča ne prati određeni put od rođenja do smrti. Postojali su bezbrojni počeci i završeci, bezbrojne mogućnosti za novi početak.”
Izvor: Čitam Gledam Slušam