RECENZIJA Silvija Škoda, The Book Rumors
Postoje dani kada vam čitanje ne ide od ruke. Često slijedite plan čitanja i znate da morate dovršiti neke zadane knjige. Odložite ih ipak na policu. Uzmete novu knjigu, prolistate je pa ponovo odložite. Dohvatite neku treću, četvrtu, petu, desetu knjigu. I ništa se ne dogodi. Nema one iskrice koja se pojavi u vama kada započnete čitati.
Nisam čitatelj koji bira štivo zavisno o raspoloženju. Često slijedim neke svoje rutine i popise knjiga koje želim dovršiti. Često čitam nekoliko knjiga istovremeno jer mi to nudi opciju da skačem iz priče koja mi dosadi u neku novu priču, skroz drugu dimenziju i svijet.
Ali moram priznati da i ja imam dana kada nijedno štivo ne valja i ne znam što bi sama sa sobom. Nekidan sam baš gledala po polici gdje mi se nalaze knjige za čitanje i našla onu savršenu za kojom sam posegla. Ništa nikada nikamo ne odlazi meni do sada nepoznate autorice Natalije Vorobjove Hržić. Priznajem, guglala sam je! ?
Ona iskrica kada vas nešto nagna na čitanje dogodila se odmah nakon ovog uvoda.
“Sjene, sjene… Kako su guste te sjene prošlosti. Nečujno prilaze, šutke okružuju, osuđujuće gledaju i već te obilaze kao u nijemom, fluidnom kolu čiji se obrisi neprekidno mijenjaju, tren približavajući se, tren udaljavajući se – sjene, šutljivi svjedoci prošlosti.!”
Što reći i što dodati na ovaj savršeni ulomak?!
Ovu malu šarenu, tanku zbirčicu autobiografskih priča nakon početne iskrice nisam ispustila iz ruku narednih sat vremena. Toliko sam se uživjela u priče da je svijet oko mene stao. Natalija me odvela u mnoge europske prijestolnice, kazališta, ugledne kavane, restorane, zagrebačke ulice pa čak i u svoj intimni prostor – vlastiti stan.
Priče su napisane s toliko preciznih detalja, malih sitnica koje ih upotpunjuju da sam se baš iznenadila kada sam saznala da se neke referiraju na događaje od prije puno, puno godina. Imala sam zaista dojam da ih proživljavam zajedno s njihovim likovima. Na tren sam pila kavu zajedno s njima, pričala o nekim ljudima, osuđivala ih zbog njihovih postupaka, na tren se zgražala nad ponekim aferama i njihovoj nepravdi, ali naposljetku sam odlučila stati uz njih.
Kako sama autorica kaže – naše ličnosti kreiraju svi udarci i sve kušnje koje podnosimo tijekom života. Zaborav nam često pomaže da preživimo i da s vremenom krenemo dalje, ali poanta je svakako da ništa nikada nikamo ne odlazi – te četiri negacije poredane jedna za drugom postale su univerzalno pravilo po kojem događaje pohranjujemo u nešto što se zove – sjećanje.
Ona moja iskrica s početka priče je bila u pravu. Neke knjige samo sjede na polici i čekaju da budu otkrivene. Čak me nešto sada kopka da odustanem od svojih popisa i krenem nasumično birati sljedeće štivo. Tko zna.
Izvor: The Book Rumors