RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju

Znala sam. Ja sam znala. Kako? Evo čim sam vidjela naslovnicu, ja sam znala da će to biti knjiga za mene, onako baš za moj gušt, za moju dušu. A onda sam je otvorila i počela čitati. I nisam mogla stati, iako je zapravo savršeno koncipirana za one tjedne kada nemate previše vremena, pa si svaki dan možete uzeti par trenutaka i pročitati samo dio, pa njime napuniti dušu za dalje, sve dok ponovo ne uhvatite mao vremena da pročitate još malo. Pa još malo, pa sve dok ne dođete do kraja, koji je za mene bio prebrz, a knjiga prekratka, unatoč tome što realno sadrži sasvim lijep broj stranica i priča.
Piše da je ovo izdanje napravljeno u čast desetogodišnjici izlaska te knjige, koja je vjerujem već osvojila srca čitateljske publike diljem svijeta, jer je prevedena na mnogo jezika, a ja sam presretna da je svoj put pronašla i do mene – oduvijek govorim da knjige, kao i ljudi, dolaze u naše živote baš u onom trenutku kada ih najviše trebamo iz nekog razloga. A meni je uistinu bilo prijeko potrebno upravo ovako nešto, drugačije i osebujno, a opet tako prisno, toplo, iskreno, osobno, emotivno, srcedrapajuće, genijalno i nadasve osvježavajuće. Kada to kažem kao osoba koja čita jednu do dvije knjige dnevno, onda znate da je ovo neizostavna literatura za sve ljubitelje lijepe pisane riječi.
Ova je autorica izuzetno bistra, inteligentna, britka i odvažna žena, koja nema dlake na jeziku i ne libi se nikome reći ono što zaista misli, a danas su takve osobe zaista prava rijetkost. Bez upakiravanja u celofan i bez stavljanja ukrasne mašne, ukazuje točno na srž problema, te „udara“ upravo tamo gdje najviše boli, ali i gdje treba nešto puknuti, kako bi se razbilo i omogućilo svjetlu da prodre unutra. Ovo je štivo koje zacjeljuje dok ga čitate, neovisno o tome patite li trenutno zbog nečega ili ne, ono nas podsjeća na prošla iskustva, ona koja smo već prebrodili, ali ujedno i osnažuje za sva buduća koja će nas tek zadesiti, a sve to čini na jedan vrlo jednostavan način – porukom da nismo sami.
Mi. Nismo. Sami.
Kako ona to zorno objašnjava, neki žive na planetu Zemlja, dok drugi žive na planetu Slomljeno srce (umjesto ovoga stavite neki svoj naziv prema onome što trenutno proživljavate, ja sam ovo izmislila). Poanta je povezati se u svijetu u kojem vlada kapitalizam, sveopće otuđenje i posvemašnje iskrivljavanje uloga društvenih mreža i našim životima. Poanta je pronaći ljude s istog planeta i družiti se s njima, jer samo oni govore istim jezikom kao mi, pa stoga jedini u potpunosti mogu razumjeti kako je nama. Naravno da to nije uvijek lako učiniti jer zbog pretjeranog bombardiranja informacijama (najčešće onim nama nebitnima) ponekad ni sami nismo sigurni kojeg točno planeta potječemo, a ne koji smo možda tek nedavno sletjeli. No ključ svega je povezivanje s drugim ljudima, jer svima nam je to u prirodi – pronaći nekoga tko nas razumije, podržava, voli, cijeni, poštuje itd.
Skup kolumni koje su svojedobno izlazile na jednom portalu u obliku pisma čitatelja, te odgovora autorice koja se tada potpisivala pseudonimom Sugar, ovdje je oplemenjena kao zbirka mudrih savjeta koji su od univerzalnog značaja, te osobnih iskustava te iste Sugar, koja se sa svakim svojim čitateljem uspjela povezati na jednoj nevjerojatno prisnoj razini, što je za mene bila prava poslastica za čitati, jer osoba sam koja ne voli površne i kurtoazne odnose, već sam oduvijek žudjela samo za istinskim približavanjem drugom ljudskom biću, zbog čega sam često i patila, jer nismo svi sposobni otvoriti se drugima na isti način, a meni su trebale godine i godine da to shvatim, a onda u konačnici i prihvatim. No povezivanje s ovom autoricom započinje čim otvorite prvu stranicu ove njezine knjige i krenete s čitanjem.
Zato ne dvojite trebate li ovo knjigu uvrstiti u svoju TBR listu – definitivno trebate, jer garantiram vam da takav gušt čitanja koji ona pruža nećete tako skoro osjetiti.

 

Izvor: Ovisna o čitanju