RECENZIJA Sandra Bašić, Knjige u svom filmu

“Nije tako teško, biti loš. Zlo nije nešto što možeš odrediti ili držati, njegovati ili protjerati. Zlo se krije, lukavo i nevidljivo, u kutovima svega ostalog.”

Za ovaj bismo roman mogli reći da u cijelosti “pripada” ženama. Dok ubojica odbrojava sate do svog neizbježnog pogubljenja osuđenika na smrt, isprepliću se poglavlja koja razotkrivaju priče njegove majke, sestre njegove supruge i detektivke koja ga je privela. Tu su i njegove žrtve, sve redom žene, iako se (srećom) sâmo nasilje nad njima uglavnom događa izvan korica knjige.

Spajajući neizvjesnost koja oduzima dah sa zadivljujućom empatijom, roman predstavlja jeziv portret ženstvenosti dok istovremeno razotkriva poznatu priču o američkom serijskom ubojici, propitujući usput pravosudni sustav i opsjednutost čitatelja kriminalističkim pričama, kako bi po ne znam koji put pokušali pronaći smisao sakriven u psihi nasilnih muškaraca.

“Dobro i zlo su jednostavne priče koje sami sebi pripovijedamo, narativi koje smo kreirali samo kako bismo opravdali to što smo živi. Nijedna osoba nije potpuno dobra, nijedna osoba nije potpuno zla. Svi zaslužuju priliku da nastave živjeti, zar ne?”

Negativcu u ovoj priči ime je Ansel Packer i trebao bi umrijeti za dvanaest sati. On zna što je učinio i sada čeka pogubljenje, istu jezivu sudbinu koju su prošle djevojke koje je, prije mnogo godina, izabrao za svoje žrtve. Ali Ansel ne želi umrijeti; želi biti slavljen, shvaćen, s nadom da će ipak uspjeti promijeniti to što mu je sustav namijenio.

Autorica se odlučila više baviti samim likovima, njihovim sudbinama i karakterima, izostavivši opise brutalnih ubojstava, što je meni osobno imalo još veću težinu. Mogli smo “ući” u glave ubojice, žrtava, policajaca i ostalih sporednih likova gotovo u svakom trenutku – osjećati bol, tugu, sućut…

“Bilo bi tragično i nehumano kada bismo bili određeni samo onim stvarima koje smo ostavili iza sebe.”

Ono što je dodatno zanimljivo u ovom romanu je kako likovi, s jedne strane pričaju priču o Anselu Packeru, dok s druge strane pričaju svoje vlastite životne priče. A o samom Anselu autorica pripovijeda u drugom licu, s čime se kao čitatelji rijetko susrećemo. Roman započinje rečenicom: “Ti si otisak prsta.”

Struka će reći kako je ova forma komplicirana i kako se rijetko koristi, najčešće u dijalozima. Stvar je u tome da bismo trebali znati tko je pripovjedač i zašto se obraća glavnom liku. U ovom slučaju autorica vrlo vješto i lukavo barata ovom vrstom pripovijedanja, a čitatelju sa svakom novom rečenicom u glavi zvoni: ti si kriv, ti nisi normalan, ti si bolestan luđak…

Ne znam što je njoj bila misao vodilja u priči, ali ja sam stekla dojam da su pripovjedači u ovom romanu sve one žene koje je Ansel Packer dotaknuo na bilo koji način – razgovorom, pogledom ili rodbinskom vezom, a konačno i one koje su na kraju postale žrtvama jednog sumanutog i bolesnog uma, pokušavajući izraziti svoj glas makar i u smrti.

“Iako odbijaš pogledati na zidni sat, možeš osjetiti kako kucaju dalje, bez napora napuštaju prostoriju. Te sekunde. Želiš svaku od njih zadržati, osjetiti teksturu svog života dok žalosno klizi svome kraju.”

Kukafka je, maknuvši iz priče sve poznate klišeje o muškarcima ženomrscima, njihovom teškom djetinjstvu, ostavljenima i neshvaćenima, dala jedan uvjerljivi prikaz ukradene ljepote, svih onih života koji su to mogli biti, ali su naglo prekinuti, izgubljene budućnosti, štete učinjene preživjelima i još mnogo sličnih stvari.

U središte priče stavila je mlade žene, neke još djevojčice, koje nisu imale tu sreću da odrastu i uživaju u životu, one koje zaslužuju da se o njima zna i govori, a koje tu zaslugu u stvarnim situacijama gotovo da nikad i ne dobiju.

“Nasilje uvijek ostavi otisak prsta.”