RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Emily Gunnis na ovim je stranicama ispričala jednu fiktivnu priču za čiju podlogu je iskoristila stvarnost. Doista život piše zastrašujuće priče, a ovo je samo jedna od njih. Jedna na kojoj mi se cijelo vrijeme čitanja raspon osjećaja kretao od muke, tuge, bijesa do ogromnih količina ljutnje. Triler twist u priči je tu tek da razblaži taj silni dojam nemoći likova, ali i čitatelja. Možda je klišej, ali ova knjiga se ne ispušta iz ruku. Iako je ispočetka priča pomalo u slow motionu, zaplet i rasplet to nadoknađuju višestruko.
Samantha je mlada novinarka koja se iznova mora dokazivati svom šefu, pa tako uvijek dobiva najlošije poslove iako je prekvalificirana za njih. Kad u bakinoj kući nađe pismo, bolni podsjetnik nečije prošlosti, ona u njemu vidi priču iz razloga jer je pismo povezano sa samostanom Svete Margarete, zgradom koja je za samo dva dana predviđena za rušenje.
U samo dva dana Samantha će se na bazi tog jednog pisma upustiti u istragu koja će ju voditi sve dublje i dublje u priču koju nije mogla ni naslutiti iz tragičnog pisma, no ona je tamo. Istina čeka biti otkrivena.
Pismo je davnih dana, u pedesetima prošlog stoljeća napisala mlada žena koja je dospjela u samostan Svete Margarete. Dom za mlade žene i djevojke, odbačene i prezrene od njihovih obitelji, a sve zbog trudnoće. Žene su u domu rađale, a njihova djeca davana na posvojenje.
Barem je tako glasila službena obavijest.
Poveznice i činjenice koje su godinama zataškavane, jedna po jedna će se otkrivati pred Samanthom, a ona će s njih skidati godine prašine i laži, sve kako bi pronašla davno zakopane kosture prije nego dokazi budu srušeni i izgubljeni zauvijek.
Ova priča počinje pismom. Tužnim jednako koliko i tragičnim i teško je na takvo nešto ostati imun ako imate imalo ljudskosti u sebi. Pokazalo se da je sudionici ove priče nisu imali nimalo. Šokirana sam i zgrožena, osupnuta iako bih trebala znati bolje, ali koliko god ja vjerovala u dobro u ljudskom rodu uvijek me ošamari činjenica da je kroz tisućljeća bilo onih koji to moje vjerovanje bacaju u vodu. Štoviše činjenica da bi ga trebalo biti tamo gdje to očekujete na neki način boli još malo više.
Djevojku iz pisma autorica je temeljila na stvarnim zbivanjima. Domovi za djevojke postojali su u Irskoj i Velikoj Britaniji još od devetnaestog stoljeća pa do druge polovice dvadesetog. Teško mi je uopće zamisliti koliko žena i djevojaka je prošlo kroz njih, što su sve morale prolaziti i na kraju koliko djece im je oduzeto. Boli me i sama pomisao na to. Ako se odlučite za Djevojku iz pisma što vam svakako preporučujem, naoružajte se strpljenjem, jer htjet ćete ući u knjigu i pomoći likovima, htjet ćete nekoga primiti za ramena i tresti ga sve dokle u njega i njih ne utuvite zdravi razum, možda ćete htjeti i baciti knjigu u zid da se raspadne na tisuću komadića, a sve kako ne bi morali čitati tužnu pozadinu ove priče, ali to su čari najboljih knjiga. Jer da ne izazove nikakve osjećaje jednako tako možemo čitati i popise za kupovinu.
Izvor: Čitateljica