RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Jer u mraku, to nije bilo važno. U mraku, to se i nije dogodilo.
Paris Peralta budi se u kupaonici nakon što je udarila glavom u rub kade od šoka kad je našla mrtvog supruga u kadi krvi. U ruci drži britvu, oružje od kojeg je njezin voljeni suprug umro, a iznad nje stoji njegova pomoćnica i vrišti da ga je ubila. No Paris se ne sjeća ničega, ali… odjeća joj je puna krvi, britva je u njezinoj ruci, a Jimmy je i dalje mrtav. Možda ga je stvarno ubila, možda to ima u sebi, možda su ju njezine tajne napokon sustigle. No sve je to možda… i Jennifer Hillier pokazat će nam da možda nije dovoljno.
Oduševljena sam početkom ovog trilera, i autorica bi mogla održavati radionice kako započeti triler da bi privukli čitatelja. Zanimljiv početak, radnja s obratima, razrađeni likovi, sve je to bilo dovoljno da uživam u čitanju, iako je uživanje možda neprimjerena riječ pošto ima jako puno teških scena. Od ubojstva, zlostavljanja djece, seksualnog nasilja, samoubojstva, ovisnosti, rasizma, posramljivanja zbog izgleda, autorica je sve ukomponirala u priču jedne mlade žene koja je samo htjela preživjeti, i to preživjeti svoj život, svoju svakodnevicu.
Šest je dijelova priče i svaki dio započinje stihom iz neke pjesme koja odgovara događajima koji nas čekaju. Osobno svidio mi se ovaj mali touch, tim više što su to sve pjesme koje poznajem, koje sam kao dijete devedesetih pjevušila, pa su samim time mali throwback. Iznenadio me prelazak iz prvog u drugi dio zato što nisam očekivala takav obrat u radnji, ali nakon toga sam bila još više upecana i polako počela smišljati teorije. I dok sam na nekim mjestima krenula pravim putem , na drugima čestitam autorici kako me uspješno odvela u slijepu ulicu.
Povezivanje s likom Paris Peralte je bilo skoro pa instantno, vrlo vjerojatno zato što ju je Hillier oblikovala s toliko dubine i kompleksnosti i vibrom dobre prijateljice, a sa svakom stranicom osjećala sam kao da se poznajemo oduvijek, pa je i navijanje za nju, za pravdu, bilo posve očekivano. A kako sam je čitajući upoznavala, i kako se prošlost otkrivala postalo je jasno da ju je prošlost oblikovala i bila motivator njezinih misli i postupaka u sadašnjosti.
Malo toga mi se nije svidjelo u ovom romanu, ali ono što kod mene uvijek igra ogromnu ulogu je stil pisanja, a Jennifer Hillier na tom polju prava je majstorica i svaki nedostatak upravo je time ispeglala. Iako je Sve što činimo u mraku zaista sjajan triler, istovremeno je i stvarno, stvarno mračna knjiga puna užasnih stvari koje se događaju nažalost ženama i to od ruku muškaraca koji za svoje postupke ne osjećaju nimalo kajanja, ali ipak na kraju, nakon svega, žena je ta koja ima posljednju riječ.
Izvor: Čitateljica