RECENZIJA Milena Lovrić, Veličanstvena knjiga

“Prije kiše” novi je roman autorice Dinah Jefferies u izdanju Mozaik knjige. Vjerojatno svi već jako dobro znate koliko volim Dinah i njen stil pisanja. Dinah je osoba koja u svoje inače predivne priče ukomponira djelove prožete malo težim temama koje se događaju oko nas ili su inspirirani nekim događajima ili običajima iz prošlosti.

Upravo tako je i u ovaj roman Dinah unijela dašak Indije. Osim zanimljive radnje, upoznajemo Indiju u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, dok su zakoni još uvijek bili pretjerano rigorozni. U to doba žene nisu imale nikakva prava, a postojala je i tzv “sati praksa” , to jest spaljivanje udovica na lomači. Vjerovali ili ne, sramota je bila da muž umre prije žene. Smatralo se da je žena kriva za to, da se nije dovoljno dobro skrbila za njega. Kako bi posmrtno osvjetlala njegovu čast, morala je biti spaljena na lomači. Prestrašno!!!

Ljudi vjeruju da je žena loše skrbila o mužu ako on umre prije nje. Drže da je time navukla na sebe lošu karmu.

…

Očekivalo bi se da za pokoru ostatak života ispaštate za taj grijeh. Morali biste jesti samo rižu. I ne biste se smjeli nanovo udati. Doduše, zakon to sada dopušta, ali ljudi vam to ne bi oprostili. Znam, radi se o zastarjelim nazorima, ali tako je kako je. Ako ih se ne bi držali, život bi vam bio još teži. Usto, morali biste obrijati kosu i nositi samo bijelo.

U ovom romanu upoznajemo se sa Elizom i Jayom. Eliza je mlada britanska udovica koja veliku strast gaji prema fotografiranju. Želja joj je da njen trud i rad postanu priznati, da svojim fotografijama oduševi ljude. Dobila je priliku iskočiti iz kolotečine i poći u Indiju kako bi godinu dana fotografirala maharadžu i njegovu obitelj, palaču i stanovnike grada u kojem će živjeti taj period. Došavši u palaču, upoznati će Jaya, zgodnog maharadžinog brata s kojim će provoditi najviše vremena. Kako to inače biva, polako će zaiskriti između njih, ali na putu ka sreći stat će im određene osobe kao i strogi indijski zakoni. Što će se tu sve zakuhati, ostavljam da sami otkrijete…

Ni ovoga puta me Dinah nije razočarala. Toliko uživam u čitanju njenih djela da na samom početku svakog novog romana imam visoko postavljenu granicu i velika očekivanja. Pomalo me bude strah da će me baš zbog toga knjiga možda i razočarati, ali srećom nije se ni ovaj put to dogodilo. Dinah i dalje žari i pali svojim romanima. Taj njen stil pisanja neizmjerno mi odgovara, priča me dotakne, čak i rastuži, ali u globalu uvijek to bude jedna dirljiva, predivna životna priča.

Bilo joj je drago što u mraku ne može vidjeti da su joj se oči napunile suzama. Nekoliko minuta ostali su tako stajati, jedno uz drugo, u vlastitom malom svemiru. Bilo je to neopisivo utješno, Eliza nikad ni s kim nije osjetila takvu vrstu bliskosti. I takav mir u duši.

“Prije kiše” roman je koji realno prikazuje kako su nekada postojali običaji i uvjerenja koja su pomalo nehumana i jako, jako zadrta. Drago mi je što se mnogo toga promijenilo, što su neki običaji iskorijenjeni, što su nehumani činovi u određenim dijelovima svijeta iskorijenjeni. Iako toga još uvijek u nekim krajevima ima, ali nadam se, ne zadugo.

Pred Sadie i Jaya stavljena je ogromna kušnja, slijediti plamen svoga srca ili postupiti u skladu sa zakonom i običajima. Nije jednostavna odluka, nimalo, posebno zbog toga što je Jay trebao naslijediti mjesto maharadže, što je značilo da smije oženiti isključivo djevojku svog ranga. Koliko god mu Sadie značila, pred njim je bila ogromna odgovornost prema narodu. Biti ili ne biti, pitanje je sad? Koga povrijediti, sebe, Sadie, narod??

Zaustavila je dah. Bilo je to kao da je i vrijeme stalo. Trenutak potom spojio je usnice s njezinima u dug nježan poljubac. Svaka suvisla misao nestala joj je iz glave. Kad ju je jače privio uz sebe i strastvenije ju poljubio, tlo joj se zatreslo pod nogama. Osjećala se posve opijeno. Još malo, i prešla bi preko ruba. Kad je prekinuo poljubac, jedva se pribrala. Zaustila je da kaže nešto pa odustala. Riječi su bile suvišne. Te čudesne večeri sve se svodilo na osjetilne doživljaje. Masu njih, bila je to večer simfonije čula.

Osim toga, imamo priliku vidjeti što su sve spremni učiniti zli ljudi kako bi ostvarili svoje naume i uvjerenja. Koliko spletki i laži su skloni pripremiti… No, s vremenom se otkriva i klupko tajni koje su bile dobro sakrivene, a koje unose dodatan zaplet u radnji.

Imam jedno pitanje za vas, isto ono koje je Jay postavio Sadie. Vjerujete li u sudbinu? Ja vjerujem, itekako vjerujem. A Jay je taj koji će otkriti da je sudbina ta koja je spojila njega i Sadie. Još u djetinjstvu. Pitate se kako, s obzirom da je Sadie Britanka, a Jay Indijac? Ni Sadie nije mogla vjerovati, ali prst sudbine je zaista nevjerojatan. Neću vam otkriti detalje, ostavljam da sami otkrijete svu čar ove knjige.

Ušao joj je u srce, dotakao dušu. Zbog njega se osjećala kao da je napokon našla svoj dom. Mjesto gdje pripada, gdje se ne osjeća odbačenom. Umorila se od bježanja.

Ako još niste čitali ovaj roman, imate moju veliku preporuku. Dinah je autorica koja majstorski odrađuje svoj posao, njena djela oduševljavaju čitatelje. I ova priča, kao i sva njena druga djela, zaokupirat će vas potpuno i nećete moći tako lako ispustiti knjigu iz ruku. Njena djela čitaju se u jednom dahu. To su predivne priče sa ozbiljnim svjetovnim temama. Nešto predivno. Nadam se da nam ekipa iz Mozaika uskoro priprema još pokoju priču ove senzacionalne autorice.

Kad god bi vodili ljubav, bilo je to kao da bi ušli u neki drugi svijet. Ni njezin ni njegov, no svijet u kojem nema mjesta ni za što drugo osim njih dvoje. Bio je to svijet koji, jednom stvoren, ne može biti razoren. Svijet koji će postojati i kad njih ne bude. Svijet u koji je Eliza željela potonuti do dna. Istražiti svaki njegov dio, otkriti od čega je sastavljen.

 

Izvor: Veličanstvena knjiga