RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se
84-godišnji Maurice Hannigan dolazi u bar hotela jedne večeri i naručuje svoje prvo piće. Ovako bi moglo započeti na stotinu različitih pripovijesti, od kojih bi nas svaka odvela u nekom posve drugom smjeru. No, smjer u kojem je krenuo Maurice kreće se, polaganim i odmjerenim korakom, niz ulicu sjećanja.
Maurice Hannigan napravio je nešto što tek rijetkima od nas uspijeva – posložio je svoj život, sredio sve svoje poslove – i spreman je krenuti dalje. No, prije no što to napravi, odlučio je zastati i prisjetiti se ljudi koji su obilježili njegov život – njih petero – i nazdraviti im.
Petero ljudi, pet zdravica, podijeljenih u pet poglavlja. Od najranijih uspomena, neke od kojih su bile prilično teške i bolne, do relativno nedavnih, obilježenih i srećom, i tugom, i gubitkom. I usponima, i padovima. Nazdravljajući ljudima koji su mu obilježili život, Maurice nam priča priču o svom životu – potpunom, ispunjenom životu, životu punom iskorištenih, ali i propuštenih prilika, punom ljubavi, iskupljenja i (ne)ispunjenih snova.
Podižući čašu za svaku od pet osoba kojih se prisjeća, Maurice se pričajući o njima obraća svom sinu, Kevinu, koji živi na drugom kontinentu i povremeno ga posjećuje. Kad kažem da se Maurice prisjeća ljudi koji su mu obilježili život, ne mislim nužno da svi ti ljudi više nisu dio njegovog života, niti da su mrtvi, iako vidim da se može steći takav dojam. Također, svaka Mauriceova priča nije samo i isključivo o jednoj osobi, mnoge druge osobe preskaču iz jedne njegove priče u drugu, a same se priče međusobno stapaju, što primijetite tek kasnije kada počnete uočavati detalje koje Maurice isprva tek spomene, a onda se kasnije na njih vrati, baš u pravom trenutku.
Mauriceova priča priča je o jednom životu, jednom životnom putovanju ispunjenom događajima i ljudima, putovanju na kojem je Maurice, manje ili više hrabro, prevladao sva iskušenja koja je život pred njega postavio. I to bez da se, u biti, maknuo s mjesta.
Svoje zdravice Maurice iznosi tako pitko, tako da vam njegova priča skladno i bez prepreka klizi niz grlo, baš poput dobre boce tamnog piva ili raskošnog viskija, kojima, pričajući, nazdravlja. A vi, pritom, nazdravljate zajedno s njim.
Doživljaj ovog romana je kao da ste sjeli s nekim starim prijateljem na večeru, ili na piće, slušajući ga kako vam priča neke još nepoznate detalje o svom životu. Zanimljive, ponekad duhovite, ponekad tragične detalje, slušanje o kojima vas posve obuzme. Autorica je inspiraciju za ovaj roman dobila sličnim iskustvom, kada je na odmoru slučajno susrela jednog čovjeka s kojim je kratko proćaskala, a taj kratki razgovor ostavio ju je iznenađenom i oduševljenom, sve odjednom.
Rezultat je sjajan prvijenac, prvijenac koji i sam zaslužuje zdravicu. Ukoliko ste u potrazi za jedinstvenim književnim napitkom, koji će napojiti i vašu dušu i oči, slobodno posegnite za ovim.
Izvor: Učitaj se