RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se
Postoji puno raznih začina kojima će pisci začiniti svoja djela, a meni omiljeni je – sarkazam. Kad bi postojao slikovni rječnik u kojem bi kao objašnjenje svake riječi stajala samo jedna slika, slika ovog romana savršeno bi prikazala upravo sarkazam, budući da on ovdje doslovno pršti sa svake stranice, viri iz svake rečenice. Ne govorim to u lošem smislu i ne mislim da je pretjerano upotrebljavan (može li uopće negdje biti PREVIŠE sarkazma? :)), sarkazam se ovdje savršeno upio u tekst i priču i baš je taman.
Iskreno, kad sam tek dobila ovu knjigu u ruke i pročitala o čemu se radi, nije me pretjerano zaintrigirala. Čak sam razmišljala hoću li je uopće pročitati, ali nešto me nagnalo da je baš sada uzmem u ruke. Srećom da jesam, jer propustila bih nešto neočekivano zabavno i pitko – baš pravi gušt za čitanje!
Roman govori o engleskom društvu negdje u vrijeme između dva svjetska rata i prati bračni par Tonya i Brendu Last i ljude iz društvenih krugova u kojima se kreću. Lastovi žive u ogromnoj staroj kući na imanju koje je već generacijama u Tonyevoj obitelji te je Tonyu posebno priraslo srcu. Njegovoj ženi Brendi, pak, baš i nije. Dok Tony uživa u samoći na ladanju, Brenda žudi za društvenim događajima i zabavama užurbanog Londona. Posebno nakon što upozna mladog Beavera, posve beznačajnog i ni po čemu posebnog pozera koji bi rado i sam bio dio visokog društva, ali mu to nikako ne polazi za rukom.
Brenda se (ne)promišljeno upusti u vezu Beaverom, sve se više odvajajući od Tonya i uživajući u gradskom životu. Tonyu će jako dugo trebati da shvati da se Brenda ne misli vratiti, a u međuvremenu će ih oboje zadesiti tragedija zbog koje će njihova ionako slaba veza konačno puknuti, a životi im krenuti posve neočekivanim putevima (Tonyev pogotovo).
Parafrazirajući vlastiti raspad braka, Evelyn Waugh na veoma duhovit način, ispunjen sarkazmom i finom ironijom, ali i određenom dozom gorčine, prikazuje razilaženje dvoje ljudi čiji se životni put nenadano počne račvati, a njihove osobne razlike sve više dolaziti do izražaja. Također, Waugh maestralno opisuje englesko društvo toga razdoblja, bogataško društvo egoističnih dokoličara, koji malo mare za išta osim sočnog trača i društvenog ranga, a iz tračnica ih neće izbaciti čak ni tragedija sa smrtnim ishodom.
Posljednja trećina knjige malo me iznenadila, odvevši priču u neočekivanom smjeru. Taj me dio romana, pretvorivši se iz kronike društva u pustolovnu avanturu, stilom i događajima podsjetio malo na ‘Izgubljeni grad Z’ Davida Granna. Zanimljiv preokret radnje i zanimljiva avantura, moram reći.
Zanimljivo je spomenuti i da ovaj roman, od prve objave 1934. godine, nikada nije izašao iz tiska. Čini se da je jednako popularan danas, baš kao što je bio gotovo stoljeće ranije.
Naslov romana dio je stiha iz pjesme T.S. Eliota ‘The waste land’, a odnosi se na neodgovorno ponašanje i potpun nedostatak morala društva u njemu opisanog. No moglo bi ga se shvatiti i ovako: da od jedne veze dvoje ljudi, ili planiranog zajedničkog života, ili života pojedinca koji je od tog života toliko puno očekivao, na kraju ostane tek šačica (a ponegdje i pregršt) prašine. Ova šačica prašine svakako zaslužuje biti pročitana. Nemojte ju pomesti pod tepih. 😉
Izvor: Učitaj se