RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se
“Reći ću to odmah na početku. Neće vam se svidjeti, ali vjerujte mi, previše sam puta to prošao. Kod ovakvih slučajeva – otmice djeteta – u devedeset posto slučajeva treba tražiti nekoga iz djetetova neposrednoga okruženja. Člana obitelji, prijatelja, susjeda. Nemojte to zaboraviti. Ma kako potreseno izgledao, ma kako nevjerojatnim se činilo, on zna tko je krivac. Možda ne svjesno, možda ne još. Ali zna.
Zna.”
Prvi slučaj detektiva Adama Fawleya, iz pera Care Hunter, donosi nam napetu policijsku proceduralnu dramu koja se vrti oko nestanka osmogodišnje Daisy Mason.
Daisyna obitelj priredila je vrtnu zabavu u svome domu, na koju su bili pozvani gotovo svi njihovi prijatelji i susjedi iz ulice. Svi su se sjajno zabavili, a baš nitko nije primijetio da je, u nekom trenutku, Daisy nestala.
Nitko nije primijetio ništa neobično, niti ikoga nepoznatog tko se možda uspio ugurati na zabavu. Ali nitko nije primijetio ni što se dogodilo s Daisy.
Kako je moguće da osmogodišnja djevojčica samo tako nestane, pred očima gomile odraslih? Je li sama pobjegla od kuće ili ju je tko oteo? Detektiv Fawley mora pronaći odgovore na ta pitanja što prije, jer u slučajevima poput ovoga, svaka je minuta ključna.
Otmica djeteta motiv je koji se provlači kroz mnogo kriminalističkih romana. Pomislili biste da su stoga svi ti romani nekako ‘na istu foru’. Ali nisu! Mnogo ih je koji su ovoj temi pristupili s novim i originalnim pristupom, čega kao rezultat imamo napet, zanimljiv, uzbudljiv – i vrlo poučan roman.
I ovaj je roman baš takav.
Slučaj pratimo preko detektiva Fawleya i njegovih kolega, koji nam ga prenose detaljno, u skladu s pravim policijskim procedurama, uključujući i obraćanja medijima i javnosti, praćenja dojava s društvenim mreža… uključujući općenito sve korake koji uobičajeno slijede u istragama ovog tipa. Čitati o istrazi na ovaj način bilo je neobično zanimljivo, osjećala sam se kao da pratim stvarni slučaj, revno prateći kanale vijesti i društvene mreže, ne bih li doznala što će se iduće dogoditi.
Detektiv Fawley na početku romana otvoreno govori o tome kako je, u slučajevima nestanka djece, krivac (ili sukrivac) obično netko od djetetove obitelji ili užih poznanika. A obitelj Daisy Mason posebno je, hm, zanimljiva. Iako se svim silama trude prema van ostaviti dojam sretne obitelji, Masonovi su sve samo ne savršeni. Kako ih upoznajemo, jednog po jednog, vidimo sve više napuklina u fasadama koje su brižljivo složili, nadajući se da drugi kroz te fasade neće uspjeti prozrijeti. Strašno je, zapravo, koliko neke obitelji mogu biti, ne samo disfunkcionalne, već čak i posve gnjusne. Slika sretne i vesele Daisy, što bliže upoznajemo njenu obitelj, sve više blijedi.
Jako, jako napet roman. Relativno kratka poglavlja, ispresijecana objavama iz medija i komentarima s društvenih mreža, uvelike pridonose toj napetosti, ali i čine čitanje ovog romana bržim. Likovi Daisyne obitelji nevjerojatno su antipatični, ali im protutežu daju veoma požrtvovni i spretni likovi policijskih službenika, koji daju sve od sebe – a nerijetko i više od toga – da pronađu Daisy. Adam Fawley – glavni detektiv – uz borbu za Daisy bori se i sa demonima prošlosti i nestankom vlastitog djeteta.
Daisyna priča završava (sretno ili nesretno, to vam ipak ne mogu reći, da vam ne pokvarim čitanje) s ovim romanom, ali priča detektiva Fawleya ide dalje. Čitat ćemo o njemu još, u romanima koji slijede. Ako će biti poput ovoga, beskrajno im se veselim!
Izvor: Učitaj se