RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se
“Jesam li ja psihopat?”, zapitala se Patricia Highsmith u jednom od svojih dnevničkih zapisa iz 1943. godine. Uslijedio je njen odgovor: “Da, ali zašto ne?” Koliko je odlika jednog psihopata ova vrhunska autorica doista imala, ne znam, ali činjenica je da je likove psihopata i sociopata u svojim romanima opisala vrhunski.
Patricia Highsmith majstorica je u portretiranju sociopata s ubilačkim sklonostima. Od Charlesa Anthonya Bruna do Toma Ripleya, likovi njenih romana svi su odreda visoko inteligentni, spretni i lukavi, upareni s karakterno slabim partnerima, koji se s njima ni u čemu ne mogu mjeriti. I da, skloni su uspješnom uklanjanju ljudi koji im stanu na put.
Takav je i glavni lik ovoga romana, Vic Van Allen. Obrazovam, inteligentan i načitan, te mirne prirode, Vic je u braku s tvrdoglavom i površnom Melindom, koja živi za druženja i zabavu. Svoje ljubavne avanture Melinda se više niti ne trudi sakriti, a Vic je manje-više za njih nezainteresiran – osim kada Melinda za ljubavnike odabere baš posve mu nesnosne osobe.
Pokušavši nekako odvratiti Melindin najnoviji odabir od nauma da se s spetlja s njegovom ženom, Vic u usputnom razgovoru spomene kako je sklon ubiti čovjeka koji mu se ne sviđa, aludirajući na gospodina koji se bio motao u njihovom društvu, a koji je nedavno nestao.
“Ali ja ne gubim vrijeme na udaranje ljudi po nosu. Ako nekoga ne podnosim, ja ga ubijem.”
Nedugo potom, Melindin najnoviji udvarač završi mrtav, a ova Vicova šala više nikome nije smiješna. Uskoro krenu glasine i ogovaranja, a dok svi pokušavaju shvatiti što je istina, a što puka izmišljotina, čini se da je Melinda baš naumila okriviti Vica za ovu smrt. I ne misli odustati. A kada se pojavi novi ljubavnik… Hoće li i taj nestati ili su sve glasine koje kruže okolo o Vicu ipak samo glasine? Hm…
Kada se susretneš s likovima Patricie Highsmith, nije ti baš tako lako gledati stvari kao na crno-bijele. S njenim je likovima gotovo sve siva zona. Vjerojatno je to tako zbog načina na koji ih autorica portretira i likova s kojima ih spoji, u ovom slučaju Melinde, koja je apsolutno nesnosna, baš kao i svi njeni ljubavnici. Teško je tada ne navijati za očitog psihopata u priči, iako ti je jasno da je njegove postupke nemoguće opravdati. Koliko god bio u moralno sivom području i koliko god to što radio bilo loše, i dalje sam u timu Vic.
Vic je, kao izrazito strpljiva i tolerantna osoba, čak pomalo nesklon postati ono što će, neizbježno, ipak postati. Highsmith je sjajno opisala sve te male stvari koje su ga dovele do točke u kojoj više nije mogao izdržati, zarobljen u masi glupih i dosadnih ljudi koji ga nerviraju i od kojih bi najradije što dalje pobjegao, uključujući svoju iritantnu suprugu.
S druge strane, Vic je strastven u svojim hobijima, koji su raznoliki i oko kojih se doista angažira, bilo da se radi o razmnožavanju puževa, uzgoju biljaka ili životnom ciklusu stjenica. Također, Vic je vrlo angažiran i oko njihove kćeri, Trixie, kojoj često pomaže u zadaćama i koju naprosto obožava. S prijateljima s kojima dijeli interese Vic obožava razgovarati, a često i pomaže susjedima oko raznovrsnih sitnica. Nitko ga nikada ne bi ocijenio kao tipa koji bi mogao nekoga hladnokrvno ubiti.
Vicov psihološki portet detaljno je i sjajno razrađen, Patricia Highsmith to najbolje radi – daje nam uvid u psihu genijalnih pojedinaca koji se savršeno uklapaju u društvo, a opet iz njega toliko iskaču da je nevjerojatno kako to nitko ni najmanje ne primjećuje (što je, uostalom, i odlika psihopata i sociopata).
Duboka voda još je jedan sjajan roman jedne izvanredne autorice, s još jednim pamtljivim likom psihopata, o kakvima smo kod nje navikli čitati. Ako je Patricia i sama bila u ovom spektru ljudske psihe, pridružit ću se njenom vlastitom razmišljanju s početka ovog teksta: zašto ne?
Izvor: Učitaj se