RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se
“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”, napisao je Tolstoj prije gotovo 150 godina, ni ne znajući koliko će se puta ta njegova rečenica pokazati istinitom. Sve te nesretne obitelji nekome izvana često nalikuju na ove druge, sretne, a još češće te nesretne obitelji ni same (još) nisu svjesne svoje nesreće.
Može li se obitelj smatrati sretnom ako je svaki od njenih članova nesretan na svoj način, ali živi u zabludi da su ostali članovi njegove obitelji sretni? Ili je nesreća kumulativna? Celeste Ng vam u ovoj knjizi neće možda baš dati odgovore na ova pitanja, ali ćete ih, možda, nakon čitanja, bolje razumjeti.
Napokon, nitko ne opisuje nesretne obitelji i složene obiteljske odnose koji se odvijaju između članova tih obitelji bolje od Celeste.
Priča počinje prilično šokantno:
“Lydia je mrtva. Ali oni to još ne znaju.”
Lydia je srednja kći bračnog para Lee – Marilyn i Jamesa. Marilyn je bjelkinja, a James Kinez, što u 1970-ima još uvijek predstavlja nešto nesvakidašnje. Miješani su brakovi, ako već ne tabu, tada barem izvor čuđenja okoline. Lydia je, za razliku od starijeg brata Natha i mlađe sestre Hannah, koji nalikuju ocu, više nalik na majku. Možda upravo zbog toga, ili možda zbog činjenice da je djevojčica, Lydia je, nakon turbulentnog razdoblja u braku svojih roditelja, postala netko tko će ostvariti sve njihove snove, kad ih već oni sami nisu uspjeli ostvariti. Naravno, usred svih tih snova i snova o njihovom ostvarenju, nitko se nije ni potrudio pitati Lydiu što ona želi, koji su njezini snovi.
A onda jednog jutra Lydia nestane. Ne pojavi se na doručku i nitko ju nije vidio. Ludi od brige i razmišljanja o tome što joj se dogodilo, članovi Lydijine obitelji jedan za drugim bivaju uvučeni u kaos krivnje, očaja i neizrečenih osjećaja, koji bi ih mogli uništiti. A kako se oni pokušavaju nositi s vlastitom krivnjom i pogrešnim odlukama, tako nam Celeste Ng malo-pomalo iznosi potpunu priču o svakome od njih, i svim sitnicama i svemu prešućenom i previđenom što ih je dovelo ondje gdje su sad – i što je Lydiu odvelo u smrt.
Celeste Ng u ovom je romanu – svom prvijencu – maestralno opisala složene obiteljske odnose i drame, pokazujući nam što se dogodi kada roditelji imaju prevelika očekivanja od vlastite djece, koja onda ta očekivanja uzaludno pokušavaju ispuniti, u strahu da će se u suprotnom čitava obitelj raspasti. Sve svoje nade i snove Marilyn i James položili su u Lydiu, koja, unatoč svom trudu, za njih nije bila spremna, ali ih je spremno prihvatila i pokušala ostvariti.
“A Lydia – to nevoljko središte njihova svemira – držala je svijet na okupu iz dana u dan. Upijala je snove svojih roditelja, smirivala otpor koji se stvarao u njoj. (…) Čak i kad od nje to nisu tražili, Lydia je znala što tako očajnički žele. I svaki put joj se činilo sitnicom dati im što žele u zamjenu za njihovu sreću.”
Usmjerivši svu svoju pažnju na Lydiu, njeni su roditelji – nenamjerno – zanemarili ostalo dvoje svoje djece, koja su nedostatak roditeljske pažnje naučila nadomještati drugim stvarima: Nath koncentriranjem na školu i svemir – temu koja ga je posve opčinila, a Hannah usavršavanjem umijeća da bude neprimjetna i skrivena, ali uvijek svjesna svega što se oko nje događa, i to puno više no što je itko od njene obitelji svjestan.
Uz problematiku obiteljskih odnosa, Celeste Ng sjajno opisuje i problematiku (ne)uklapanja u sredinu u kojoj živiš. Miješani brakovi danas više nisu toliki tabu, ali zapitala sam se, čitajući, koliko su se doista stvari promijenile od 1970-ih do danas? Ljudi možda danas manje reagiraju na boju kože (iako i to ovisi tek o sredini u kojoj živiš), ali i dalje reagiraju na različitosti, bilo da se one odnose na religiju (ili nedostatak iste), seksualnu orijentaciju ili tek drugačiji svjetonazor od onog uobičajenog i najčešćeg, na koji su navikli.
“Ponekad umalo zaboraviš da ne izgledaš kao svi drugi. U učionici ili drogeriji ili samoposluživanju, slušaš jutarnje objave, daš kolut filma na razvijanje ili uzmeš pakiranje jaja i osjećaš se kao svatko drugi u mnoštvu. (…) A onda primijetiš da te djevojka iz klupe na drugoj strani učionice pozorno promatra, da te ljekarnik promatra, da te blagajnica promatra, i vidiš svoj odraz u njihovim očima: nezgrapan si. Upadaš u oči. I svaki put kad se vidiš izvana, onako kako te drugi vide, ponovno se sjetiš.”
Kad pročitate ovaj roman, vjerojatno ćete se zapitati: jesu li se stvari u njemu mogle odviti drugačije? Da je netko nešto na vrijeme primijetio, da su Leejevi postupili drugačije u određenim situacijama, da su više obraćali pažnju jedni na druge i bili jedni prema drugima izravniji i iskreniji?
“…godinama će secirati tu posljednju večer. Što im je promaknulo, a trebali su primijetiti? Koja je mala, propuštena gesta mogla sve promijeniti? Oglodat će tu večer do kostiju, pitajući se kako je sve otišlo toliko po zlu i nikad neće biti sigurni.”
Lydia je završila tragično, ali možda njena obitelj još ima vremena izabrati drugačiji put, napredovati iz nesretne u sretnu. Pročitajte i saznajte hoće li u tome uspjeti.
Izvor: Učitaj se