RECENZIJA Lucija Ivanković, Djevojka koja je čitala

Nakon stanke od cca pola mjeseca, nakon što sam počela čitati tri knjige i odustala, ovu sam progutala. Ne znam jel zato što sam se zaželila čitanja ili zbog radnje – koja je okej, nedavno sam čitala knjigu slične tematike – ali sam je riješila u dva dana. Kad sam god imala vremena čitala sam.

Meggie ostaje trudna s 15 i njezina obitelj uzima dijete i odnosi je, bez da Meggie zna kamo.

Dok Meggie odrasta, odrasta i njezina kći Elodie. Prvo u domu za neželjenu djecu, a kad se promjeni zakon, šalju ju u umobolnicu gdje provodi svoje djetinjstvo mučena, tučena, silovana…

Nakon desetak godina, Maggie kreće u potragu za svojom nikad prežaljenom kćeri.
Gorka priča sa sretnim završetkom, inspirarana stvarnim događajima. Tko ne zna, 1940. su domovi za djecu pretvarani u psihijatrijske ustanove da bi crkva i vlada dobila više novca. Tim su ustanovama vladale časne sestre, koje su isto tako bile dobro plaćene za to što su zle. To je sve trajalo gotovo dvadeset godina, a na tisuće i tisuće djece dijelilo je Elodinu sudbinu, a samo par posto je imalo sretan završetak.

Moja je ocjena 3.5/5. Radnja je potresna, priča se brzo razvija, no nedavno sam čitala sličnu knjigu koja me se PUNO više dojmila (Dok još nismo bile vaše, knjigu nam je preveo @mozaik_knjiga_mk ). Samo zato jer sam je imala usporediti s nečim, ocjena je takva. Not great, not terrible, rekao bi narod.?

Hvala Marko što si pozorno slušao moje želje i poslao mi ovu ljepoticu.

 

Izvor: Djevojka koja je čitala