RECENZIJA Lea Klarić, Mame Kvarnera
Maleni grad Cape Haven u Kaliforniji prije trideset godina potresao je tragičan slučaj ubojstva djevojčice za čije je ubojstvo osuđen petnaestogodišnji Vincent King. Nakon 30 godina Vincent izlazi na slobodu i zatiče svoje prijatelje iz djetinjstva koji još uvijek duboko proživljavaju potresna događanja iz prošlosti.
Sestra ubijene djevojčice, ujedno i Vincentova školska ljubav, nikada se nije uspjela oporaviti od gubitka. Samohrana je majka dvoje djece, Duchess i Robina, o kojima se nije u potpunosti sposobna brinuti, a ima i problema s ovisnošću i donošenjem novca u kuću zbog stalnih promjena poslova. Duchess je starija i na sebe je preuzela obavezu brige o Robinu i obavezu svega onoga što bi inače trebala raditi majka. Njih troje ipak nekako uspijevaju ići kroz život. Guraju, reklo bi se. Izlazak Vincenta Kinga iz zatvora pokrene lavinu događaja i njihov ionako težak život preokrenut će se naglavačke – Star je pronađena ubijena u vlastitoj kući. Kad svi odustanu od Duchess i Robina i od pronalaska pravog krivca, šerif Walk, Vincentov i Starin prijatelj iz djetinjstva, ustrajat će u rješavanju slučaja.
„Pa dok mi pokazuješ sve ovo, svu ovu ljepotu, sve što vidiš i što misliš da i ja vidim, znaj da blijedi u usporedbi s onime što sam prije viđala. Ova ljubičasta – zamahnula je rukom prema bobicama – podsjeća me na njezina rebra, pretučena do točno te boje. Ova plava voda podsjeća me na njezine oči, dovoljno bistre da vidim da iz njih više nema duše. Ti dišeš i diviš se svježem zraku, a je ne mogu ni udahnuti, a da me ne probode…“
Likovi u romanu toliko su dobro prikazani da bi mogli voditi svoje zasebne priče, izolirane od ostatka romana.
Duchess se svojim stavom odmetnice branila od osjećaja, od postizanja bliskosti s ljudima u strahu od razočaranja i gubitka. Robin se, s druge strane, s istim stvarima nosio na svoj način. Robina je vodila želja za pripadanjem, za pronalaskom doma i , prije svega, želja za stalnošću, za ostajanjem na istom mjestu gdje će polaziti školu, steći prijatelje i odrastati. On se lako prilagođavao svakoj situaciji te spremno prihvaćao nove ljude u njihovim životima.
Duchessina pomalo prgava, buntovna narav u kontrastu je s Robinovom dobroćudnosti i sposobnosti da se prilagodi svakoj situaciji. U zbilji, ono što su pokazivali vanjskom svijetu bila je tek ljuštura, zaštita i obrambeni mehanizam koji su stvorili kako bi mogli uvijek iznova nastavljati sa životom, unatoč svemu što im je već u djetinjstvu pružio.
„O krivici je odlučeno dugo prije zločina. Samo što ljudi to ne shvaćaju. Misle da imaju izbor. Kasnije mozgaju, pitaju se što bi bilo da su odabrali drukčije, ali zapravo nisu imali izbora.“
Walk je sinonim za dobrotu i požrtvovnost. Čovjek koji je svoj život posvetio službi i koji još uvelike živi u prošlosti. Živi u starim sjećanjima, družeći s ljudima misleći da su svi kao i on, isti kao što su bile prije 30 godina. Vincent je misterija. Gotovo sporedan lik koji se stalno spominje, ali ne sudjeluje u većini radnji. Lik koji je sve započeo prije 30 godine i kime u sadašnjosti ponovno kreće radnja, a opet toliko pasivan kao protagonist u priči. Svojim postupcima kažnjava se za događaje koji su se dogodili prije tri desetljeća.
Opisala bih ovaj roman prije kao tužnu obiteljsku dramu negoli kao krimić, iako ima elemente oba žanra. Rekla bih da je ovaj roman jedan od rijetkih romana u kojem nisam ostala razočarana jer mi nije isporučeno ono što sam očekivala na temelju kratkog sadržaja na poleđini. Očekivala sam kriminalistički roman čiji nas narativ vrti između prošlosti i sadašnjosti, a dobila obiteljsku dramu koja stremi ostvarivanju bolje budućnosti.
„Poželjela je da se vratila doma duljim putem, uz obalu; da je primjetila beskrajne valove i noćne zvuke, savršen sjaj svake svjetiljke na Glavnoj. Poželjela je da je disala duboko i zadržavala dah, da je zadržala taj posljednji trenutak normale, jer koliko god da su stvari prije bile loše, a bile su, promijenile su se u nešto sasvim novo kad se vratila u ulicu, kad je vidjela kako se susjeti razmiču pred njezinim biciklom, kao da im je naredila, kao da ima tu moć.“
Likovi u romanu izrazito su dobro portretirani i psihologizirani. Bez puno opisivanja i objašnjavanja, njihovi postupci govore sve što moramo znati o njihovom karakteru. Kako radnja odmiče, isprepliću se napeti i dinamični trenuci s onim polaganijim, ali sentimentalnijim.
Nije žanr koji inače čitam i preferiram, ali svidio mi se. Drama u kojoj nema nepotrebne patetike, tragična životna priča djece čiji život nikako da se ulovi stalnog kolosijeka i naizgled unaprijed izgubljeni kriminalistički slučaj u kojem se istraga svodi na jednog čovjeka koji odbija vjerovati u krivnju svog prijatelja.
Izvor: Mame Kvarnera