RECENZIJA Lea Klarić, Mame Kvarnera

„Kad žena konačno shvati da je nemoguće udovoljiti svijetu, postaje slobodna naučiti kako udovoljiti sebi.“

Sinopsis ove knjige privukao me na prvu. Zapravo, da budem potpuno iskrena, kada sam prvi put pročitala naslov, asocirao me na neki erotski roman i automatski sam ga ignorirala. Na drugo listanje kataloga Svijeta knjige pročitala sam, na svu sreću, i o čemu je riječ  u knjizi.

Pomalo sam strahovala da će se naizgled odlična tema pretvoriti u još jedan self-help romančić u kojem nam autor „otkriva“ da moramo misliti pozitivno pa će se sve naše želje ostvariti i vizualizirati ciljeve pa će se sve to i ostvariti. Isto to samo na 200+ stranica. Nisam to htjela, niti sam to tražila od ove knjige.

Iako se djelomično može okarakterizirati kao self-help, Glennon to nije učinila onako napadno kako taj žanr zna pristupati čitatelju, već je sve što piše njeno osobno iskustvo, njena saznanja, spoznaje i razmišljanja koja nastoji prenijeti i svojoj djeci.

„Ja sam ljudsko biće i stvorena sam da neprestano rastem. Ako živim odvažno, moj će se život sastojati od milijun smrti i ponovnih rođenja. Moj je cilj da ne budem stalno ista, nego da živim na način da svaki dan, godina, trenutak, odnos, razgovor ili kriza postanu materijal koji ću iskoristiti da budem istinitija i ljepša verzija sebe.“

Istovremeno su ovo i iznimno intimni memoari žene koja je u četrdesetoj godini, udana i s troje djece, zaključila da nije sretna i da nema više strpljenja, snage ni volje izbjegavati istinu i činjenice samo kako ne bi povrijedila druge.

Glennon pripovijeda o svome životu od djetinjstva, borbi s bulimijom, ovisnošću, suprugovoj nevjeri, djeci i vječnom propitkivanju kako najbolje odgojiti djecu i je li dovoljno dobra majka te o spoznaji da se zaljubila u ženu. Kada je sama sebi i ljudima oko sebe priznala istinu i sve što joj je na duši, tek je tada izašla iz kaveza u život na slobodi.

 “Imala sam 10 godina kad me svijet posjeo, naredio mi da šutim i pokazao mi moje kaveze:

Ovo su osjećaji koje smiješ izraziti.

Ovo je verzija ženskosti koju ćeš oponašati.

Ovo je tijelo kojem moraš težiti.

Ovo su stvari u koje ćeš vjerovati.

Ovo su ljudi koje smiješ voljeti.

Ovo su ljudi kojih ćeš se bojati.

Ovo je život kakav ćeš željeti.

Pripremi se. U početku će ti biti neugodno, ali ne brini – uskoro ćeš zaboraviti da si u kavezu. Uskoro će to jednostavno djelovati kao – život.“

Ovo je manifest feminizma, roditeljstva i ljudskosti. Ovo nije samo roman o ženi koja se oslobodila okova koji su je sputavali, nego o činjenici da sami sebi stvaramo okove prilagođavajući se normama,udovoljavajući okolini i u nastojanju da ne razočaramo druge uporno razočaravamo sebe.

Ne želim prepričavati njene riječi nego ću vam napisati neke od nebrojenih citata, rečenica pa i cijelih odlomaka i stranica koje sam „izvukla“ iz tekstova Glennon Doyle spojenih u ovu odličnu knjigu. Ako se pronalazite u ovim citatima vjerujem da ćete poželjeti pročitati i cijeli roman.

„Dobre djevojčice nisu gladne bijesne ni divlje. Sve one stvari koje ženu čine ljudskim bićem prljave su tajne dobre djevojčice. U ono doba mislila sam da moja bulimija znači da sam luda. U srednjoj školi smjestili su me u psihijatrijsku bolnicu pa sam dobila i službenu potvrdu da je tome tako.

Sad sebe razumijem drugačije.

Bila sam samo djevojka zatočena u kavezu, a stvorena za prostrana neba.

Nisam bila luda. Bila sam vražja gepardica.“

****

„Ako nastaviš biti puna samopouzdanja, ostatak tvog života odvijat će se upravo onako kako treba. Neće uvijek biti ugodno. Neki će prepoznati tvoju hrabrost, a neki neće. Neki će te razumjeti i bit ćeš im draga, a drugi neće. Ali nije tvoja briga kako će drugi reagirati na tvoje samopouzdanje. Tvoj je zadatak da budeš vjerna sebi. Tako ćeš uvijek znati da su oni kojima se sviđaš i koji te vole stvarno tvoji ljudi. Nikad nećeš biti prisiljena skrivati se ili pretvarati kako bi zadržala ljude ako se ne budeš skrivala i pretvarala kako bi ih zadobila.“

****

„U svojim dvadesetima vjerovala sam da negdje postoji savršena žena. Ona se budi prekrasna, nije natekla, ima čistu kožu, meku kosu, nema straha, sretna je u ljubavi, mirna i samopouzdana. Opsjedala me poput sablasti. Jako sam se trudila biti ona. U tridesetima sam toj sablasti pokazala srednji prst. Prestala sam pokušavati biti savršena žena i odlučila sam „slaviti svoje nesavršenosti“. Preuzela sam novi identitet: RASTURENO LJUDSKO BIĆE! Govorila sam svima koji su željeli slušati: – Ja sam totalno oštećena i ponosim se time. Sviđa mi se ova moja usrana verzija ljudskosti. Ja sam polomljena i prekrasna. ODJEBI, Savršena ženo!“

 

„Ako se ne osjećate dobro – ako osjećate jaku bol, ljuti ste, čeznete, zbunjene ste – vi nemate problem, vi imate život. Biti ljudsko biće nije teško zato što to činite na krivi način, nego zato što to činite na ispravan način. Nikad nećete promijeniti činjenicu da je teško biti ljudsko biće, stoga morate promijeniti ideju da je to ikada uopće trebalo biti lako.“

****

„Upitajte ženu tko je, i ona će vam reći koga voli, komu služi i što radi. Ja sam majka, supruga, sestra, prijateljica, žena od karijere. Činjenica da se definiramo po svojim ulogama ono je zbog čega se svijet vrti. No to je također nesigurno, jer se uloge mijenjaju. Ako se žena definira kao supruga, što se događa kad je supružnik napusti? Ako se žena definira kao majka, što se događa kad djeca odu na fakultet. (…) Kako bi živjela vlastiti život, žena mora odgovoriti i na druga pitanja: Što volim? Što me pokreće? Što za mene predstavlja ljepota i kad se ispunjavam njome? Tko sam ja ispod svih tih uloga?“

Previše je toga da bih sve ispisala, ali stvarno od srca svakoj ženi preporučujem da pročita Neukroćenu.

 

Izvor: Mame Kvarnera