RECENZIJA Knjiški moljac

„Zašto sam ti pričala sve one priče? Jer sam htjela da ti svijet ima smisla. Htjela sam ti približiti svijet.“

“Naša nestala srca” duboko je dirljiva knjiga koja istražuje teme poput potrage za identitetom, korijenima, odnosima u obitelji, pripadnosti… Smještena u suvremeni svijet obilježen društvenim i ekonomskim napetostima, ova priča nas vodi kroz život dvanaestogodišnjeg Birda Gardnera, koji se bori s izazovima svakodnevnog života i traži svoje mjesto pod suncem.

Bird je dječak čiji je život oblikovan teškim okolnostima. On živi s ocem, bivšim lingvistom koji je sada vezan za sveučilišnu knjižnicu. Njihov odnos je složen i srceparajući, ispunjen ljubavlju, ali onom razbijenom; ljubavlju u krhotinama. Bird je svjestan da mora biti oprezan i da ne smije postavljati previše pitanja ili se na neki način isticati, pošto su njihovi životi podložni strogim zakonima koji su nametnuti od strane države kako bi se očuvala “američka kultura”.

„Moraš biti lud, složio se Bird, ako bi htio srušiti PAKT. PAKT je pomogao okončati krizu; PAKT je pomagao održati mir i sigurnost. Čak su i djeca u vrtiću to znala. PAKT je zapravo bio zdrav razum: oni koji su se ponašali nedomoljubno, snosili sljedice. Oni koji se nisu tako ponašali, nisu se imali čega bojati. A ako si vidio ili čuo nešto što se kosilo s domoljubljem, imao si dužnost obavijestiti vlasti. Nije upoznao svijet prije PAKT-a, koji je za njega značio aksiom, slično kao i gravitacija, ili zapovijed Ne ubij. Nije mu bilo jasno zašto bi mu se itko protivio, kakve je sve to imalo veze sa srcima, i kako srce može samo nestati. Kako je moguće preživjeti bez srca koje ti bije u grudima?“

Celeste majstorski oblikuje svijet ispunjen napetošću i tajnama koje se polako odmotavaju kako priča napreduje. Njezin stil pisanja je tako predivno lirski, zaogrnut tišinom i nabijen sumornom timom koja se zavlači u nabore čitateljeva uma. Kroz Birdove oči, doživljavamo njegovu potragu za istinom o sebi i svojoj obitelji dok se sirotan suočava s izazovima odrastanja u okruženju koje guši svaku individualnost i različitost.

U Birdu zjapi rupa koju je ostavilo odsustvo majke i njezinih pjesama, on ne poznaje njezin rad ni što joj se dogodilo. Ali kad primi misteriozno pismo koje sugerira da njegova majka možda nije nestala kako su mu rekli, već da je bila žrtva vlasti, Bird se upušta u opasnu potragu za istinom…

Autorica vješto gradi napetost i intrigu dok Bird istražuje prošlost svoje obitelji. Putujući kroz osamljene knjižnice, krišom čitajući knjige koje su zabranjene, Bird otkriva dijelove svoje majčine prošlosti koji su skriveni od njega.

Jedna od najjačih točaka ove knjige je Celestina sposobnost da prikaže složenost ljudskih emocija i odnosa. Likovi su duboko razrađeni i autentični; svaki od njih je svijet ispunjen vlastitim tajnama, snovima i strahovima. Njihove priče se isprepliću na neočekivane načine, stvarajući mrežu koja sve skupa povezuje u konglomerat tajni koje će čitatelja držati zaokupljenog do samog kraja.

Ovom pričom autorica dotiče važne teme kao što su politička represija, rasna profilacija i obiteljske veze. Kroz Birdovu priču, postavljaju se pitanja o slobodi izražavanja, cenzuri i snazi umjetnosti da nadmaši društvene barijere.

„Možda se život zapravo svodi na to: beskonačni popis prekršaja koji ne pretežu nad radostima života, nego ih dopunjuju, a dva se popisa međusobno miješaju i stapaju, a svi ti naoko nevažni trenutci čine mozaik osobe, odnosa, života.“

“Naša nestala srca” je knjiga koja nas potiče na razmišljanje o važnosti istraživanja vlastitog identiteta i hrabrosti da se suočimo s prošlošću. Ovo je knjiga koja nas tjera da razmislimo o važnosti istine, hrabrosti i otpora. Ona je duboko emotivna i pomalo provokativna. Celeste nam pokazuje da čak i u najmračnijim vremenima, umjetnost može biti izvor nade i inspiracije. Iako ovo nije moja najomiljenija knjiga njezina opusa, svejedno ju zdušno preporučujem, jer je knjiga vrijednih poruka i ispričana na fenomenalan način unatoč pomalo sporogućoj radnji. Celeste Ng je majstorica pripovijedanja, a “Naša nestala srca” još je jedno impresivno djelo koje će se zadržati u vašim mislima i srcu i nakon što okrenete posljednju stranicu.

„Malo-pomalo, počela je shvaćati kako se to dogodilo. Rekao si nešto, a nekomu to nije najbolje sjelo. Učinio si nešto, a nekom se to nije svidjelo, ili možda nisi učinio nešto pa ti je netko upravo to zamjerio. Možda si bio novinar koji je napisao članak o temi oduzete i udomljene djece, ili si spomenuo napade na azijatska lica, ili se možda drznuo propitivati njihovo demoniziranje. Možda si na društvenim mrežama objavio nešto čime si kritizirao PAKT, ili vlast, ili samu Ameriku. Možda si promaknut, a netko od suradnika osjetio je zavist. Možda nisi učinio ništa pogrešno. Netko bi ti jednostavno banuo na vrata. Netko ih je nazvao, rekli bi, premda nikada ne bi otkrili tko, pozivajući se na privatnost i nepovredivost sustava. Stvari funkcioniraju, rekli bi, isključivo ako ljudi znaju da ih nitko neće imenovati.“

Kakav prekrasan stil pisanja:

„Riječi slikaju prikaz na bijelom platnu njegova uma. Odavno zakopana sjećanja nahrupe, glasno pršteći novostečenim životom kada ponovno izrone na površinu pa zaigraju u zraku.“

Još malo ulomaka da dobijete pravu sliku ove ljepote:

„Tko uopće još čita poeziju? Tko ju je uopće čitao i prije?

Nije bilo važno. Njezin je svijet u to vrijeme vrvio pjesmama. Naučila je Birda hvatati krijesnice: skupljeni dlanovi, žućkasto-zeleno svjetlo što se probija na spojevima prstiju. Naučila ga je kako da ih oslobodi kako bi se vinule u noćno nebo poput iskri na izdisaju. Naučila ga je kako nepomično ležati u travi i promatrati zečeve dok grickaju djetelinu, tako blizu da bi im svojim dahom razbarušio bijelo paperje repova. Naučila ga je nazive cvijeća, kukaca i ptica, naučila ga je razlikovati muklo gugutanje tugujuće grlice i drske krike šojke, pjev kosa od onog zebina, jasnog i reskog poput hladne vode za ljetnoga dana. Naučila ga je odvajati cvijet kozje krvi s vitice pa prinijeti kraj jeziku kako bi kušao njegovu ljepljivu slast. Skinula je za njega odbačenu kožu zrikavca s debla bora, okrenula je naopako kako bi mu pokazala uredan rez na njegovu trbuhu iz kojeg se, prerastavši stari oklop, iskoprcao iz nekadašnjeg sebe kako bi postao nešto novo.

I pričala mu je priče. Priče o ratnicima i princezama, siromašnim djevojčicama i dječacima, čudovištima i čarobnjacima. Braci i sestrici koji su nadmudrili vješticu i pronašli put natrag kući. Djevojci koja je svoju braću labudove spasila kletve. Drevne mitove koji su svijetu davali smisao: zašto suncokreti kimaju, zašto jeka tvrdoglavo opstaje, zašto pauci predu mreže. Priče koje joj je njezina mati pričala u djetinjstvu, prije nego što je prestala spominjati takve stvari: kako je nekoć bilo devet sunaca koja su pržila zemlju, pretvarajući je u prašinu, sve dok ih hrabar strijelac nije jedno po jedno strijelama skinuo s neba. Kako je kralj majmuna na prijevaru ušao u vrt nebeski da bi ondje ukrao breskve besmrtnosti. Kako bi jedanput na godinu dvoje ljubavnika, vječno razdvojenih, prešlo rijeku zvijezda da bi se susreli u zraku.

Je li se to zaista dogodilo? Upitao bi je svaki put, a ona bi se osmjehnula i slegnula ramenima. Možda.

Napunila mu je glavu glupostima, misterijima i magijom, izdubila mjesto za čudenje. Mirnu luku njihova davno izgubljena raja.“

„U redu je, rekla mu je. Slušaj, ispričat ću ti priču. Često mu je pričala priče, dok je radila, dok je on čeprkao po zemlji, skupljao grančice, ležao u travi pokraj njezinih nogu. Jednom davno, živjela je vještica koja je imala čaroban vrt. Jednom davno, živio je mladić koji je razumio jezik životinja. Jednom davno, na nebu je sjalo devet sunaca i bilo je tako vruće da na Zemlji ništa nije moglo rasti.

Ovaj put, obrisala je blatnu mrlju s njegova mokra obraza. Jednom davno, živio je dječak koji je pronašao zlatni ključ. Kleknula je pred podnožje stuba pa okrenula kamen. I tek tako, ključ je bio tu.

Neprestano je to činila, pričala mu priče. Otvarala pukotine kroz koje će čarolija moći ući i ispuniti ga, učiniti svijet mjestom punim mogućnosti.

Kad je otišla, prestao je vjerovati maštarije. Krhke, lažne snove koji bi se rasplinuli na jutarnjem svjetlu. “

•••

„Otac ovih dana ne govori mnogo o riječima. Umoran je od dugačkih dana u knjižnici koji mu vjeđe ispunjavaju sićušnim, zdrobljenim pijeskom. Kući se vraća zaogrnut tišinom, koja kao da ga je, sipeći s knjižničnih polica, natopila sobom, ispunjavajući ga skupa s prohladnim slatko-ustajalim zrakom i sumornom tminom koja lebdi oko ramena, tako snažnom da je samotno svjetlo svakog prolaza među policama jedva uspijeva odagnati. Bird ga zapitkuje iz još jednog razlog, istog onog zbog kojeg otac ne voli govoriti o njegovoj majci: obojici je draže ne prisjećati se stvari kojima se više ne mogu vratiti, stvari koje bi im samim spomenom počele nedostajati.“

„Vani je zrak svjež i miran. Više nema policijskih vozila, a ni ljudi; cijelo je susjedstvo pusto. Potraži tragove izgreda – kratere, nagorjela pročelja zgrada, razbijeno staklo. Ništa. A onda, prelazeći ulicu na putu prema studentskom domu, Bird ga ugleda na tlu: sprejom iscrtano, krvavo crveno na tamnom asfaltu, nasred raskrižja. Veličine je auta, nemoguće ga je previdjeti. Srce, shvati, baš kao i na transparentu u Brooklynu. A ovaj put, srce opasava niz riječi. VRATITE NAŠA NESTALA SRCA. Osjeti kako mu se trnci šire kožom.“

•••

„Isprva je to bila samo fraza, baš kao i svaka druga.

Nedugo nakon što ga je mati napustila, Bird je u autobusu našao komadić papira, tanahan kao krilo mrtva leptira, u procjepu između sjedala i bočne stijenke. Jedan od tuceta. Otac mu ga je istrgnuo iz dlana, zgužvao i smjesta bacio na tlo.

Ne skupljaj smeće, Noah, rekao je.

Ali Bird je već pročitao riječi na vrhu: SVA NAŠA NESTALA SRCA.

Izraz koji nikada prije nije čuo, ali koji je iskakao posvuda tijekom mjeseci, a onda i godina, nakon majčina odlaska. Grafit u biciklističkom tunelu, na zidu košarkaškog igrališta, na šperploči ograde odavna zaboravljena gradilišta. NE ZABORAVITE NAŠA NESTALA SRCA. Debelim kistom naškraban po plakatima što pozivaju na pristupanje susjedskim ophodnjama: GDJE SU NAŠA NESTALA SRCA? Na letcima, koji su niknuli tijekom noći i osvanuli jednog nezaboravnog jutra, zadjenuti ispod brisača parkiranih vozila, razbacani pločnikom, zakvačeni za betonska podnožja uličnih svjetiljki. Veličine dlana, umnoženi letci na kojima je pisalo samo to: SVA NAŠA NESTALA SRCA.“

Preporuka!

 

Izvor: Knjiški moljac