RECENZIJA Knjiški moljac

Kada žena konačno shvati da je nemoguće udovoljiti svijetu, postaje slobodna naučiti udovoljiti sebi.

O knjizi

Neukroćena je istovremeno potpuno intiman memoar i galvanizirajući poziv na buđenje, emotivan i silovit, odvažan i nježan. Priča je to o ženi koja je shvatila da odgovorna majka nije ona koja polako umire za svoju djecu, već ona koja im pokazuje kako živjeti punim plućima. Priča je to o plovidbi razvodom, o novim formacijama i otkrivanju toga da razorenost ili cjelovitost obitelji ne ovisi o njezinoj strukturi, već o sposobnosti svakog od članova da iznese sebe u cijelosti. I priča je to o tome kako svatko od nas može početi vjerovati sebi dovoljno da postavi granice, prigrli svoje tijelo, poštuje svoju ljutnju i slomljeno srce, i oslobodi svoje najistinitije, potpuno divlje instinkte; sve to kako bismo postale žene koje konačno mogu same sebe pogledati i reći: EVO JE.

„A sad kad ne moraš biti dobra, možeš biti slobodna.“

[Sinopsis preuzet sa stranice Mozaik knjiga]

Moj dojam

“Možda je umiranje zapravo vraćanje iz ovih malih spremnika tamo gdje pripadamo.”

Ovo su priče i ujedno svojevrsni memoari autorice Glennon Doyle u kojima nam ona vješto i slikovito priča anegdote koje su je oblikovale kroz život… Priča nam priču o sebi, ali ujedno nam priča o svima nama ženama, zatočenima u kavezima predrasuda, očekivanja i tuđih mišljenja… Ovo je priča o jednoj ljudskoj gepardici koja je svoje rešetke potrgala i sama sebe oslobodila.

O gepardici zatočenoj radi ljudske zabave

Kao veganku i aktivisticu za prava životinja, bio ovaj dio metaforička priča ili ne, svakako me je jako potresla. Nema mi gore nego gledati životinje kako nevine trunu po zoološkim vrtovima ili još gore, cirkusima…

“Nešto u mom životu nije kako treba. Nemirna sam i frustrirana. Imam osjećaj da bi sve trebalo biti ljepše od ovoga. Zamišljam prostrane savane bez ograda. Želim trčati… Želim spavati pod tamnoplavim tihim nebom prepunim zvijezda.” – Zatim opet pogleda svoj kavez, taj jedini dom koji je ikad znala. Pogledala bi nasmiješene čuvare, publiku koja se dosađuje i svoju najbolju prijateljicu labradoricu kako dahće, skakuće i moli. Uzdahnula bi i rekla: – Trebala bih biti sretna. Ovdje imam sasvim dobar život. Ludo je čeznuti za nečim što uopće ne postoji.
Ja bih joj rekla:
-Tabitha. Ti nisi luda.
Ti si vražja gepardica.

O polarnim medvjedima

I ovaj dio me jako pogodio. Ja sam u svakom segmentu poput male Tish. I kao i ona, zbog toga sam često na meti osuda svoje okoline.

“Sada su to polarni medvjedi. Ali nikog nije briga. A uskoro, to ćemo biti mi.”

“Ne,nisi ti luda jer si nesretna zbog polarnih medvjeda, ludi smo mi ostali jer nismo nesretni zbog toga.”

“U većini kultura, ljude poput Tish rano prepoznaju, razlikuju se od drugih i postaju šamani, vračevi, pjesnici i svećenici. Smatraju ih ekscentričnima, ali ključnima za zdravlje zajednice, jer mogu čuti stvari koje drugi ne čuju, vidjeti stvari koje drugi ne vide i osjećati stvari koje drugi ne osjećaju. Zajednica ovisi o osjetljivosti nekolicine, jer su oni koji osjećaju muke svijeta isti oni koju će najvjerojatnije pomoći da one i zacijele.”

“Naše je društvo toliko ovisno o brzini i moći da ljudi poput Tish i mene, nisy pogodnu. Mi usporavamo svijet. Jednostavnije je nazvati nas oštećenima nego prihvatiti da ispravno reagiramo na oštećen svijet.”

Glennon naglašava kako je u ovom sebičnom i hladnom svijetu hrabrost osjećati, a ne odbijati osjećati, ne obraćati pozornost ili uopće ne suosjećati.

“Suprotno od osjetljivosti nije hrabrost. Suprotno od osjetljivosti je neosjetljivost, a za to se ne dobiva značka.”

Iz nekih priča doznajemo kako se autorica borila u dječjoj dobi s bulimijom, a u kasnijoj dobi s alkoholizmom i ovisnosti o drogama… Zatim je u 25. godini zatrudnjela i rastrijeznila se… Kako je rekla, trijeznost je bila razdoblje u kojem se počela prisjećati svoje divlje prirode.

“Bila sam divlja sve dok me nisu pripitomili stidom.”

“Trijeznost je bila moje mukotrpno uskrsnuće. Bio je to moj povratak iskonskom. Bilo je to jedno dugo prisjećanje. Bila je to spoznaja da je ona vrela električna grmljavina koju sam osjećala kako tutnji u meni pokušavala privući moju pažnju.”

Znam da se mnogima ova knjiga može činiti kao jedna u moru “wannabe” gurua/lajfkouča i inih njima sličnih i da im je sigurno takve litarature preko glave… Ali ova knjiga nije baš takava kako na prvi pogled izgleda. Unutar nje se nalazi puno više od samoljublja novopečenih “prosvjetljenih” solitelja pameti… U njoj nam autorica preko svojih priča daje svoj ogoljeli život na dlanu… Skida sve maske… Svu šminku… I pokazuje nam svoju nesavršenu čovječnost… A upravo zato što nam pokazuje sve svoje mane i nesavršenosti, tim potezom otkriva nam slobodu.

“I tako sam je napokon oslobodila. Oslobodila sam svoju predivnu, neposlušnu, istinsku, divlju sebe.”

Ima ljudi kojima se knjiga neće svidjeti. Ja nisam pobornik suvremenih solitelja pameti koji pročitaju dvije – tri knjige o duhovnosti i misle da su Buddha glavom i bradom, ali ovo nije takva knjiga. I autorica nije taj tip autora. Moju preporuku imate.

“Zaboravili smo kako nešto znati kad smo naučili kako ugađati. Zato živimo gladni.”

O autorici

Glennon Doyle autorica je bestselera New York Timesa i book kluba Reese Witherspoon koji je prodan u nekoliko milijuna primjeraka. Autorica je i nekoliko drugih bestselera: Love Warior i Carry On, Warrior koji su također dugo boravili na najpoznatijim ljestvicama bestselera. Glennon Doyle je također aktivistica i voditeljica podcasta We Can Do Hard Things. Osnivačica je i predsjednica udruge Together Rising, neprofitne organizacije koju vode žene i koja je napravila revoluciju na području filantropije – prikupivši više od 30 milijuna dolara za žene, obitelji i djecu u krizi. Glennon živi na Floridi sa suprugom i troje djece.

Citati

“Mi povređujemo druge ljude i drugi ljudi pvređuju nas. Osjećamo se napuštenima, zavidnima, nedovoljno dobrima i kao da nam je svega pun kufer. Imamo neostvarene snove i osjećaj dubokog žaljenja. Sigurni smo da bismo trebali imati više, ali i da ne zaslužujemo to što imamo. Voljeli bismo da naša djeca mogu bolje. Lažemo i lažu nas. Kažemo zbogom životinjama, mjestima i ljudima bez kojih ne možemo živjeti. Tako se jako bojimo umiranja. A također i življenja… Živimo dok u nama vri bijes. Znojne smi, napuhnute, pune plinkva, masne. Volimo svoju djecu, čeznemo za djecom, ne želimo djecu. Ratujemo sa svojim tijelom, glavom i dušom. Ratujemo međusobno.”

.

“Imala sam deset godina kad me svijet posjeo, naredio mi da šutim i pokazao mi moje kaveze:

Ovo su osjećaji koje smiješ izraziti.
Ovo je verzija ženskosti koju ćeš oponašati.
Ovo je tijelo kojem moraš težiti.
Ovo su stvari u koje ćeš vjerovati.
Ovo su ljudi koje smiješ voljeti.
Ovo su ljudi kojih ćeš se bojati.
Ovo je život kakav ćeš željeti.

Pripremi se. U početku će biti neugodno, ali ne brini – uskoro ćeš zaboraviti da si u kavezu.”

“Bila sam samo djevojka zatočena u kavezu, a stvorena za prostrana neba.”

“Bila sam loša i to me skoro ubilo. Ali skoro me ubilo i to što sam bila dobra.”

“Umorna sam od toga što sam dobra. Tako sam umorna.”

“Ali sad kad ne trebamo biti dobri, možemo biti slobodni.”

Preporuka svim ženama… Ili kako bi autorica rekla:

“Za svaku ženu koja sebe uskrsava. Za sve djevojke koje nikad neće biti pokopane.”
Njima je Glennon posvetila ovu knjigu.

 

Izvor: Knjiški moljac