RECENZIJA Knjiški moljac
Priča ispričana u jednoj večeri. Melankolija. Breme sjećanja… Priča o jednom životu sažetom u pet zdravica.
O knjizi
U baru otmjenog hotela u jednom irskom gradiću sjedi osamdeset četverogodišnji Maurice Hannigan. Sâm je, kao i obično – iako je ova večer sve osim obična. Privucite stolac i napunite čašu, jer Maurice je napokon spreman ispričati svoju priču.
Tijekom te večeri nazdravit će petero ljudi koji su mu najviše značili. Kroz te priče – o prešućenoj radosti i kajanju, skrivenoj tragediji, strastvenoj ljubavi koja nikad nije pronašla najbolji put – život jednog muškarca bit će ogoljen na snažan i pronicav način.
Dirljiv i iskren u isti mah, glas Mauricea Hannigana pamtit ćete još dugo nakon što sve bude izrečeno.
Moj dojam
Večer je, mjesto radnje – bar hotela Rainsford, Irska. Pratimo melankolični tijek misli osamdeset četiri godine starog gospodina koji pod težinom vlastitih sjećanja bubnja laganom prstima po šanku. Sam je.
“Došao sam da se sjetim svega što sam bio i svega što više nikad neću biti.”
Knjiga je podijeljena u pet zdravica za pet osoba koje su odigrale važan dio u Mauriceovu životu. U tih pet zdravica, on se u svojim mislima obraća svojem daleko stacioniranom sinu…
Prva zdravica je za njegova davno preminulog prijatelja Tonyja čiju smrt nikad nije uspio preboliti.
“Sve bih dao za još jedan sat njegova društva. Društvo osobe u koju imaš povjerenja, razumiješ? Nekog tko te shvaća, a da ne moraš objašnjavati, nekog pred kim ne moraš glumiti da je sve u redu. Nekog pred kim možeš biti u jebenom rasulu. Osjetiti njegovo tapšanje po leđima dok odlazi na zahod…”
Druga zdravica je za Molly, njegovu kćerku… sestru koju njegov sin nikad nije upoznao.
“Molly sam vidio prije četrdeset devet godina, samo jednom i samo na petnaest minuta. Ali otad živi u ovom mom oronulom srcu.”
Treća zdravica je za pokojnu Noreen, sestru njegove pokojne žene… Iz ove price saznajemo sve o Noreen, njezinoj bolesti i utjecaju koji je imala na njihov život…
Četvrta zdravica posvećena je njegovu sinu kojem se cijelo vrijeme (u mislima) obraća, Kevinu. Iz ove priče saznajemo koliko Mauricea muči savjest što je cijeli svoj život bio krajnje nepravedan prema svojem sinu. Nije ga podržao u njegovim ambicijama, tjerao ga je da radi poslove koji malom Kevinu nikad nisu išli… Ignorirao ga je čak i kad je mali postigao uspjeh… I kad mu je žena, Kevinova majka, umrla… Iz ove priče najviše se osjeća kajanje. Kajanje za davno minulim propuštenim prilikama i krivim potezima…
“- Kako pročitaš te knjižurine? – jednom sam te upitao. – Vidi kolike su. – Tad si već bio u srednjoj školi. Sjedio si za kuhinjskim stolom kad sam ušao, stalno si bio nad knjigama.
– Ne znam. Jednostavno ih pročitam. – odgovorio si. – Zanimljive su.”
Peta zdravica posvećena je osobi za kojom Maurice najviše pati, njegovoj pokojnoj ženi, Sadie.
” – Gospodine Hannigan, alkohol nije način da prebolite gubitak.
Gubitak – što on zna o tome, pitam se. Zaboga, jedva je iz pelena izašao. Rekao bih da je u životu izgubio samo djevičanstvo, a ni za to nisam siguran da je dovoljno star.”
“Nitko, nitko doista ne zna što je gubitak, dok ne izgubi voljenu osobu. Osobu koju voli onom dubokom ljubavlju koja ti se drži za kosti i ukopa ti se ispod noktiju, pa se ne da odlijepiti kao ni godine zbijene zemlje. A kad je nema… kao da ti je otrgnuta. Oguljen i izložen, krvariš na dobrom jebenom sagu. Polu-čovjek, polu-mrtav, jednom nogom već u grobu. “
I tu pred sam kraj saznajemo koja je bila namjera Mauricea, svih njegovih zdravica i svih njegovih u mislima ispričanih ispovijesti…
“Razlog iz kojeg sjedim ovdje sam i razgovaram sa tobom je ona. Želim da mi se vrati tvoja majka. Više ne mogu sam.”
Knjiga je poetično napisana u melankoličnom duhu, obavijena je opipljivom tugom i beznađem ljudskog bitka. Napisana u sporogorućem tonu, idelna je za vlastita promišljanja… U jedan tren vas može ganuti do suza, a već sljedeći vas može razljutiti… Četvorka zbog dijelova koji su me razljutili popust napuštanja vjernog Mjenjača. U svakom slučaju, prije čitanja, pripremite maramice i pospremite živce na sigurno…
“Sad sam spreman za tvoju majku. Spreman da ponovno bude uz mene. To je rizik, znam. Možda raj ne postoji. Možda neće biti ondje raširenih ruku. Ali sve, baš sve, sigurno je bolje od ovog života bez nje. Protekle dvije godine bile su grozne. Bol njezina odlaska osjećao sam u samim kostima. Svako jutro, svaki sat svakog dana vukao sam njezinu smrt za sobom. Najgori je bio strah da ću se jednog dana probuditi, a ona će zauvijek biti izbrisana iz mog sjećanja, a na to sine, na to jednostavno ne mogu pristati. Bez nje nisam ni upola muškarac kakav sam bio. Spreman sam, spreman više ne držati njezinu zamišljenu ruku, nego ponovno onu pravu. “
O autorici
Anne Griffin dobitnica je nagrade “John McGahern”, a bila je u užem izboru i za “Hennessy”, nagradu za novu irsku književnost te nagradu za kratku priču tjednika” The Sunday Business Post. Njezina djela objavljena su, između ostalog, u tjedniku “The Irish Times” i u književnom časopisu “The Stinging Fly”. Radila je u podružnicama Waterstonesa u Dublinu i Londonu, kao i za razne dobrotvorne organizacije.
Rođena u Dublinu, Anne danas živi sa suprugom i sinom u Mullingaru u Irskoj. “Na kraju balade” njezin je prvi roman.
Citati
“Osamdeset četiri godine života čovjeka mogu učiniti nižim.”
“Sitnice nas čine sretnima, sine, sitnice.”
“Voljeti sebe? Sama ta pomisao bila mi je strana.”
“Svi misle da treba reći što ih tišti. Kao da je to lako.”
“Ja više volim utjehu i sigurnost malih prostora. Imaju neku toplinu i usto je veoma zgodno kad ti je sve pri ruci.”
“Jesam li ti rekao da sam prestao spavati? Ako imam sreće, odspavam dva-tri sata, i nakon toga sam budan. Zurim u strop i preispitujem ovu prokletu odluku, jer iako znam da je vrijeme da odem, svejedno je teško.”
“Koliko čeznem, toliko i oklijevam napustiti ovaj svijet.”
Preporuka svima koji vole Ovea i svima koji uživaju u tužnim životnim pričama polagane radnje koncentrirane na prisjećanje događaja i postupaka…
Izvor: Knjiški moljac