RECENZIJA Karla Rebić, Knjige su u modi
“Poput starog Super 8 filma, u Jessinoj se glavi pojavila slika: stajala je ispred gostinske sobe, gledala u Lilyne oči i znala što se događalo iza tih vrata, ali je bila slaba – previše prestrašena, zatečena da nekoga obavijesti.”
…”djeca ne bi smjela postati odgovorna za svoje roditelje: remetilo je prirodni poredak stvari. Ali, pomislila je Audrey, dok su joj mislima prolazile slike događaja koje bi, da je moguće, bilo najbolje zaboraviti, toliko je epizoda u njenom životu poremetilo prirodni poredak. Toliko je odlučujućih trenutaka – rođenja, smrti, vjenčanja – nije bilo kako je trebalo biti, kao što ni novčić ne padne uvijek na istu stranu…”
“Kad bih ti barem mogla reći” je roman o prolaznosti te nepredvidljivosti života, smrti, gubitku, propuštenim prilikama, prilagodbi, tuzi, boli, promjenama, patnji te krivnji, ali, i o novim počecima, pomirenju, oprostu te razrješenju trauma iz prošlosti, podnošenju životnih nedaća, obiteljskim problemima.
Priču pratimo iz perspektive tri lika: majke Audrey te sestara Jess i Lily.
“Ne smiješ ući, Jess. Čuješ li me?”
O priči:
Struktura obitelji zauvijek je promijenjena.
Stvari koje su se dogodile u narednih će trideset godina utjecati na budućnost.
Jedan događaj promijenio je sve. Više ništa neće biti kao i prije.
Jednom su njene kćeri bile prijateljice.
Međutim, jedan nesporazum promijenio je sve.
Dvije sestre žive potpuno otuđeno jedna od druge.
Njihova majka, Audrey ima samo jednu želju, posljednju želju; a to je pomirenje posvađanih sestara. Hoće li i uspjeti u svom naumu, nakon toliko izgubljenog vremena, od dvadeset i osam godina?
“Bilo je isto svaki put kad se vozila niz ulicu s Jess, bilo koje doba dana ili noći, bilo koji dan u tjednu: nada da će sudbina spojiti njezine kćeri na ulicama zapadnog Londona. Ali iako su Lily i Jess petnaest godina živjele u istom gradu na udaljenosti od pet kilometara, nijednom se nisu slučajno srele.”
Što je to Jess zamjerila Lily i zašto ju je odlučila u potpunosti izbaciti iz svog života?
…”ne možete promijeniti ponašanje drugih. Možete samo upravljati svojom reakcijom na njega…”
Jednom su njene kćeri bile prijateljice.
Što se dogodilo?
Sve te izgubljene godine…
Jess se okrenula protiv Lily.
Kao desetogodišnjakinja, doživjela je brojne stvari koje nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti…taj šok zauvijek ju je promijenio…
Njihova obitelj je uništena. Što je Audrey promaklo? Je li mogla učiniti nešto kako bi promijenila odnos između njih? Ima dvije kćeri koje ne razgovaraju i dvije sedamnaestogodišnje unuke, koje se ne smiju upoznati…
…ona se ipak nada da će pomiriti vlastitu obitelj…
…”znaš kako ljudi kažu da tragedije ili zbliže obitelji ili ih rastave?…”
A, što se to dogodilo s njihovim ocem?
“…teško je shvatiti smisao života i smrti i kad si odrastao. Ne možeš očekivati da ćeš ga razumjeti s deset godina…”
Dojam
Ovo je jedna od onih knjiga koje navode na duboko razmišljanje, donosi nam neki novi pogled na život i svijet oko sebe, stavljajući se u tuđu kožu. Progovara o teškoj problematici. Meni je ovo bio doista tužan, dirljiv roman koji ostavlja gorak okus u ustima. Očekivala sam jedan skroz drugi rasplet, a na kraju je ispalo nešto skroz treće. Radnja je nepredvidljiva, obavijena je velom tajni koje se postepeno razotkrivaju, a, mi, čitatelji, možemo samo nagađati. No, nećete pogoditi pravi rasplet. Neprestano se vraćamo iz prošlosti u sadašnjost. Naglasak je stavljen na važnost komuniciranja, održavanja bliskih odnosa, nesavršenost, nepredvidljivost te prolaznost života. Štivo je to koje se brzo čita, ispunjeno napetošću, sumnjom te iščekivanjem. “Kad bih ti barem mogla reći” knjiga je nad kojom nećete ostati ravnodušni.
P.S. pripremite maramice. Mogli biste pustiti pokoju suzu. Ili jezerce.
Ocjena: 4.5/5
…”postojali su bezbrojni počeci i završeci, bezbrojne mogućnosti za novi početak. Postojalo je toliko drukčijih početaka života koliko je netko bio hrabar i dovoljno ljubazan da si ih dopusti…”
PRIJEVOD: Tamara Štiglić-Vodopić
Naslov izvornika: If Only I Could Tell You
Izvor: Knjige su u modi