RECENZIJA Ana Čaić Blažević, Bibliomanija
Svatko tko je čitao Malu parišku knjižaru Nine George zna o njenoj teoriji liječenja literaturom. Najbolji lijek za najveće patnje, baš u Maloj pariškoj knjižari tada je bila knjiga Svjetla juga, knjiga koju se trebala čitati do tri stranice na dan, po preporuci književnog ljekarnika, monsieura Perdua.
No, Svjetla juga, zapravo nisu postojala, osim u Nininoj glavi, barem dok je nije odlučila napisati.
Kao i u svom prethodniku, i u Svjetlima juga imamo vlasnika putujuće knjižare. No, Francis Meurienne nije monsieur Perdu, ne. Francis Meurienne imao je težak zadatak suočiti se s nepovjerenjem stanovnika Provanse prema književnosti općenito, a posebno njezinoj nepredvidljivosti; dok će njegova mala pomoćnica Marie-Jeanne, biti ta koja će s čarolijom čitanja učiniti čuda.
Francis Meurienne odškriniti će vrata, no ona će biti ta koja će ih širom otvoriti.
Marie-Jeanne je neobično dijete. Još kao beba opčinila je LJUBAV, a onda je Ljubav napravila pogrešku… predivnu pogrešku. I zbog nje će Marie-Jeanne imati neobičnu sposobnost – vlastitim će očima moći vidjeti ljubav, svjetlost koju nitko drugi nije primjećivao, kao i sva srca koja su predodređena jedno za drugo.
U istoj minuti, kad sam čula svoju prvu ljubavnu priču, počela sam te tražiti. Nisam znala koliko sam slijepa – oni koji ljube ne susreću se bilo kad i bilo gdje. Oni su povezani oduvijek.
Marie-Jeanne, koja je otkrila tajnu juga, koristi pokretnu knjižnicu i priliku što može utjecati na sudbinu ljudi. Marie-Jeanne ima dar osjećati ljubav, vidjeti je u sjaju drugih. Svatko od njih živi, pati i voli na drugačiji način. Svaki od njih je jedinstven. A oni reagiraju na Marie-Jeanneine male podražaje: tražit će ljubav i inspiraciju, odrješenje i ozdravljenje. I tada će otvarati srca i zbog toga će ljubav pronalaziti put u njihove živote.
Ja nisam savršena. Često dolazim nepozvana. Ali ja sam to što vam pomaže živjeti, ali i umrijeti. Ja sam sve od svega.
Markus Zusak naučio nas je da i smrt može pričati priče, a Nina George dopušta to ljubavi. Daje joj glas, daje joj riječi. Ljubav voli, pati, boli, očajava, blista, daje sreću, čežnju, predanost. Ljubav živi, tješi.
Vaše je srce, kao što vidim, u početku prekrasna, ocakljena, savršena keramička šalica. S godinama se stvore pukotine, krhotine. Srce se slama, jedanput, dvaput, neprestano, i vi činite sve što je u vašoj moći da brižno ponovno slijepite šalicu. Živjeti s ranama, uljepšavati ih nadom i suzama. Kako vam se divim zbog toga što me ne odbacujete, unatoč svemu.
I ne, Svjetla juga nije ljubavni roman pa ipak govori o posljedicama ljubavi i nadi da će usprkos svemu prave osobe, naposljetku biti zajedno. Ono govori o ljubavi, o svim njenim savršenostima i nesavršenostima. Ova knjiga reći će vam sve o ljubavi i preživljavanju, čak i kad je preživljavanje teško. Ona je poetična priča o mogućnosti i nemogućnosti ljubavi, knjiga utjehe i knjiga bajki.
Katkad je ljubav tiha rana koju muškarac bez riječi nosi u sebi. On ugleda ženu i ona je za njega čudo koje drugima ostaje nevidljivo. Umijeće je kretati se ususret čudu unatoč rani.
Čitajući ovu knjigu, iako možda niste fan šaranja po knjigama, ruka će vam nesvjesno krenuti prema olovci samo da zabilježite citat koji vas je duboko dojmio.
Ipak, ono što sam osjećala da mi nedostaje bio je razvoj priče. Nekako sam došla u godine kada bih voljela da knjiga ima svoj početak, sredinu i kraj. A kraj mi se činio nekako na brzinu sklepan, kao da je autorici bilo samo da završi knjigu. Mislim da bi knjiga, kao cjelina bila uvjerljivija da se malo više posvetila kraju i sudbini koju očekuje glavnu protagonisticu. Ali, molim vas da ovu rečenicu uzmete s dozom rezerve – to je moje mišljenje – i možda vama neće biti toliko važno koliko je bilo meni. Za mene je to samo jedan minus, ali ne i minus za cijelu knjigu.
Jer u ovo vrijeme trebamo malo više knjiga koje pružaju osjećaja sreće, o ljepoti života u svakom obliku, o ljubavi prema životu i čitanju. A ova knjiga to upravo pruža – pravu knjišku terapiju za svakog čitatelja.
Izvor: Bibliomanija