RECENZIJA Ana Čaić Blažević, Bibliomanija

Zamislite trenutak – probudite se, dolazite k sebi i shvaćate da vam je sve pogrešno. Pogrešan je krevet u kojem se nalazite, pogrešna je soba. Čovjek koji leži pored vas vam je stranac, iako on govori da vam je suprug. Dok lagano pucate po šavovima, u sobu, koja po tvrdnji nepoznatog čovjeka pripada vama, ulaze malena, slatka dječica koja vas uporno zovu mama ali vi se nikako ne možete sjetiti da se ikada postali majka. U cijeloj toj strci odjednom shvaćate da ste “izgubili” nekoliko godina života. Fizički, ista ste osoba kao i jučer, no ono što je drugima na vama blisko, vama je potpuna nepoznanica.

Prilično uznemirujuće, zar ne?

Alice Mary Love, protagonistica ovog romana, žena je koja je nakon kobnog pada u teretani doživjela amneziju i izgubila deset godina života. Godina je 2008., a posljednje godine koje se može sjetiti datira iz 1998. Da pitate Alice, rekla bi vam da ima dvadeset i devet godina, da je sretno udana, zaljubljena i trudna sa svojim prvim djetetom.

No, Alice zapravo ima trideset i devet, usred bolnog je razvoda, ima troje djece i bori za njihovo skrbništvo te je u hladnim odnosima sa sestrom Elizabeth  s kojom se, iz nekog razloga, neobjašnjivo udaljila.

I dok Alice upija promjene i ključne događaje u svom životu, istodobno se bori s pokušajem shvaćanja kako je postala ta nova Alice i dokazivanjem okolini da je ona potpuno druga osoba od one koju su viđali posljednjih deset godina. No teško je to pokazati kada joj se čini da postoji malo ljudi koje nekako nije uvrijedila, uznemirila ili povrijedila a što je najgore, ne zna ni zašto ni zbog čega.

Kada počne gledati stariju sebe kroz različite priče, Alice shvati da nije sretna s onim što je postala. Kako je u samo deset godina toliko toga pošlo po zlu? Novo “ja” zbunjivalo ju je, sramotilo, osakatilo i natjeralo da se više puta upita kako je postala osoba koja se toliko otuđila s voljenima.

Liane je temu gubitka pamćenja obradila “lepršavo”, više kao nešto što čitatelja treba zabaviti iako nameće ozbiljna pitanja a dinamičnost i stilsku zanimljivost dodala je zahvaljujući izmjenjujućem pogledu na život kroz oči mlade/stare Alice čime je uspješno pokazala kako neke odluke u trenutku mogu promijeniti tijek našeg života.

Uz Aliceinu priču Liane je utkala i priče ostalih likova koji se spominju u romanu, no nekada mi se činilo da je ta lepeza likova mrvicu previše. Na trenutke sam imala dojam da je previše toga htjela reći za svakoga a najmanje za Alice. Njena priča bila je zanimljiva, zabavna ali u svemu tome, na momente mi je znao ostati dojam brzopletosti i žurbe. Nekako sam se više povezala sa pričom Elizabeth koja se borila sa neplodnošću nego s Alice koja se borila sa svojom amnezijom.

Ističući Elizabethine probleme, pa čak i kroz njena uzastopna pisma terapeutu dobila sam dojam da se Liane više posvetila toj priči nego onoj centralnoj. No krajnji dojam bio je taj da je Elizabethina priča dodala balans i notu ozbiljnosti koja mi je falila u romanu.

Nekoliko puta sam spomenula kako je meni uvijek najveći uspjeh neke knjige i zbog čega ću joj dati ocjenu više, trenutak kada me knjiga ostavi u određenom razmišljanju. A Sve što je Alice zaboravila ostavljala je pitanja koja su se ponavljala kroz cijelu priču – koliko smo zadovoljni životom koji trenutno vodimo? Je li to onaj život koji smo sanjali ili nas je put odveo u potpuno drugom smjeru? Volimo li sebe odnosno osobu u koju smo se pretvorili?

I što ćemo učiniti ako nismo zadovoljni njime?

Teška su to pitanja, no trebali bi ih češće izgovarati.

 

Izvor: Bibliomanija