INTERVJU Zora Bjelousov, Femina

Svaki novi roman spisateljice Celeste Ng, autorice dvaju velikih bestselera “Mali požari posvuda” i “Sve što vam nikada nisam rekla“, dočekuje se s velikim nestrpljenjem. Čitatelji diljem svijeta jedva su dočekali njezin treći roman “Naša nestala srca“. Odmah po objavljivanju osvojio je srca čitatelja, ali i oduševio visoke zahtjeve kritičara i tako u rekordnom roku postao bestseler New York Timesa. Poetično i jezivo, zadivljujuće i empatično – “Naša nestala srca” nedvojbeno dostižu književno savršenstvo

Samo s dva objavljena romana Ng je postala renomirana autorica u cijelome svijetu, a njezini su se romani samo u Sjedinjenim Američkim Državama prodali u više od dva milijuna primjeraka i prevedeni su na 38 jezika. Ng je svojim prvijencem “Sve što vam nikad nisam rekla” odnijela sve najvažnije nagrade i gotovo 50 tjedana držala vrhove mnogih lista najprodavanijih naslova. Priznanja koja je dobila za svoj prvi roman su: za najbolju knjigu na amazon.com 2014. godine i nagrade Hopwood, Massachusetts Book Award i Alex Award (nagradu američkih knjižnica), Medici book club prize 2015, kao i nagradu APALA-e, društva knjižničara azijsko-pacifičkog podrijetla.

Jednako veliki uspjeh doživio je i njezin roman “Mali požari posvuda” koji je u Hrvatskoj objavljen 2018 godine. Zapanjujućem stilu pisanja nisu odoljeli ni domaći čitatelji koji su ovaj veliki svjetski hit proglasili knjigom godine. Nakon što je prema odabiru Goodreadsa, popularne društvene mreže za ljubitelje čitanja, roman Celeste Ng „Mali požari posvuda“ uvršten na listu najboljih knjiga iz 2017. godine, za obožavatelje ovog romana stigla je nova poslastica. Jedan od najiščekivanijih naslova dobio je TV ekranizaciju i to po uzoru na Big Little Lies (Male laži), seriju koja je ponovila uspjeh istoimene knjige koju je napisala Liane Moriarty.

Imali smo predivu priliku razgovarati s Celeste Ng, trenutno nedvojbeno jednom od najvećih svjetskih spisateljskih zvijezda današnjice… 

“Naša nestala srca” je vaš najnoviji roman objavljen diljem svijeta i već je osvojio publiku. U autoričinoj bilješci napisali ste sljedeće: “Birdov i Margaretin svijet nije potpuno naš, ali nije ni toliko različit od njega”. Što vas je potaknulo na pisanje ovog romana?

– Prva ideja javila mi se nekoliko dana nakon što sam predala finalni rukopis “Malih požara posvuda”. U toj prvoj verziji, radnja se vrtjela oko odnosa majke i sina gdje sin nije shvaćao kreativni posao svoje majke jer ju je na jedan način smatrao i konkurencijom. Sve se to događalo 2016. godine kada su izbori u Americi zasjenili brojne druge događaje. Jednostavno nisam mogla ignorirati svijet oko sebe i sve što se u tom trenutku, u mnogima obećanoj zemlji, događalo. Svi smo bili suočeni s borbom za ljudska prava, nacionalizmom i ksenofobijom i sve se to nekako ušuljalo u moju priču koja je samim time promijenila i svoj tijek. „Naša nestala srca“ knjiga je koja daje glas onima kojima su ga drugi oduzeli. Ova knjiga je na neki način oksimoron. Sve lošija situacija na Zemlji učinila je moju knjigu boljom. Ona otkriva i pokušava pronaći odgovore kako odgajati dijete u svijetu koji se raspada ili kako zadržati nadu uslijed ovih izazovnih vremena.

Veliki naglasak stavljate na odgoj i majčinstvo. Zašto ste se odlučili toliku važnost dati toj tematici?

– Zato što sam i sama majka, pitanje odgoja djeteta moja je svakodnevica. Kao roditelju želja mi je ukazati djetetu kako svijet funkcionira i što je sve potrebno učiniti da se izbori za sebe i svoja uvjerenja. Ne mogu pobjeći da moje vlastite brige pronađu put u romane. Osim toga, posljednjih nekoliko godina muče me stvari poput: što znači biti dio zajednice?, kako biti odgovoran član društva? i što dugujemo jedno drugima?

Ovo je zaista jedna snažna i emotivna priča. “Naša nestala srca” propitkuje diskriminaciju i omalovažavanje Azijaca. Što želite da svaki čitatelj nauči iz vaše knjige?

– Pišem ne zato što imam odgovor, nego zato što imam pitanja! Nadam se da će ljudi nakon čitanja postati malo više osjetljiviji na pitanje diskriminacije, pogotovo one rasne. Moramo se zapitati što mi kao pojedinci, a onda i kao grupa, možemo učiniti da svijet postane boljim i sigurnijim mjestom. Najlakše je stajati sa strane i živjeti život gdje tuđi problemi nisu naši jer nemaju veze s nama. Stvarno je krajnje vrijeme da sami sebi priznamo da je to društveni problem koji pogađa svakoga od nas. U knjizi govorim o tome kako se povezujemo s drugim ljudima, kako komuniciramo i pokazujemo li empatiju prema drugima.

Za razliku od “Malih požara posvuda” i “Sve što vam nikad nisam rekla”, najnoviji roman se bitno stilski i gramatički razlikuje od prethodnih. Možete li nam otkriti što stoji iza takve odluke?

– Drago mi je da ste to primijetili! Moram priznati da sam ovoj knjizi pristupila drugačije od samog početka. Kada sam počela pisati roman jednostavno nisam koristila navodnike, što je čudno, jer ne volim tekstove u kojima ih autor ne koristi. U tom trenutku mi se ta odluka činila razumnom jer tako pristupam pisanju – jednostavno dozvolim trenutku i instinktu da me odvede u određenom smjeru. Na ovaj se način ublažava razlika između naracije i dijaloga i naglasak se stavlja na samu priču. Iz sličnog razloga nisam numerirala poglavlja. U tekstu mi daju dojam formalnosti i stalno me podsjećaju da čitam knjigu. Upravo izbacivanjem tih brojeva, nadam se da čitatelji imaju osjećaj da im netko priča priču, a oni je samo slušaju i upijaju. 

Kakav je bio proces istraživanja? S obzirom na to da ste pisali o teškim temama jeste li uživali u tom procesu?

– Moram biti iskrena i priznati da se tog dijela uvijek plašim što je i razlog da pišem romane u kojima mogu izmijeniti stvari, događaje i ljude. Međutim, s ovim romanom situacija je bila potpuno drugačija. Za istraživanje sam morala posegnuti daleko u prošlost, ali i u neke od nedavnih događaja koji su šokirali cijeli svijet. Osjećala sam dužnost ne mijenjati istinu i stvarnost jer se rasna diskriminacija događala i nećemo je iskorijeniti u budućnosti. Bilo mi je važno da radnja nema vremensku odrednicu, jer se takvi problemi nisu počeli događati s dolaskom Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država ili pojavom koronavirusa, zbog kojega su se ljudi azijskog porijekla sve više susretali s predrasudama. Amerika, baš kao i cijeli svijet, ima dugu povijest mržnje i netrpeljivosti prema Azijatima a da mnogi o tome nikada nisu ništa čuli. Iako sam u romanu pisala o diskriminaciji prema jednoj rasi, s tim se problemom susreću svi oni ljudi koji su manjina i nadam se da će nove generacija sve manje na vlastitoj koži osjetiti takvu netrpeljivost. Povijest se ponavlja samo ako ne obraćamo pažnju na sve loše odluke koje smo donosili.

Roman ste pisali kroz oči dvanaestogodišnjaka Birda, zašto ste se odlučili na tako mladog protagonista?

– Mislim da su to godine kada počinjete percipirati svijet oko sebe i dobivati širu sliku svega što vas okružuje. Kada ste mali i vaš svijet je manji jer ga čini samo obitelj, prijatelji i škola, ali što smo stariji to je naš svijet veći i lakše možemo razumjeti gdje se nalazimo u svijetu.

Zanimljiva je pozicija ljudi koji su svjedočili svim otmicama djece od njihovih obitelji. Čini se da ste veliki naglasak stavili na pasivnost društva.

– Kao autorica, želja mi je ne nuditi direktne odgovore svojim čitateljima nego im volim ostaviti prostora za razmišljanje kako bi oni postupili u nekim situacijama. Ako znate što se događa, biste li reagirali i koliko ste spremni ići daleko i riskirati? Uvijek lako donosimo odluke, pogotovo dok se one ne tiču naših ili života naših članova obitelji.

Knjižnice i njihovi djelatnici odigrali su veliku ulogu u vašem romanu. Često se autori odluče za takav potez. Zašto je to tako?

– Volim knjižnice i knjižničare. Kao mala često sam tamo odlazila, a ljubav prema njima nije se promijenila ni sada kada sam majka i tu istu ljubav želim prenijeti na svoje dijete. I danas volim doći u knjižnicu i pisati, veliki su mi izvor inspiracije.  Knjižnice su u ljudskoj povijesti često imale važne odluke, uvijek su bili moralni, čvrsti i sigurni stupovi društva. Pored njih se često osjećam ponizno, ali i zahvalno. Pisati o njima kao o junacima našeg života bilo mi je prirodno, jer smatram da i u stvarnom životu mogu ih opisati kao heroje.

Vidite li trenutno neke opasnosti poput P.A.C.T.-a da bi mogle zaprijetiti društvu u budućnosti?

– Nadam se da se više takve stvari neće događati, ali uvijek postoji šansa da svjedočimo tragičnim ishodima. Kao i s mnogim drugim odlukama, pokretima i svemu što obitava u našem okruženju, bilo je situacija kada i neke dobre odluke i zakoni postanu žrtve ljudi. Najveći su problem ljudi koji šute na loše zakone, ali i oni ljudi koji iz krivih uvjerenja podržavaju loše zakone štetne manjinama.

Na čemu trenutno radite?

– U glavi imam ideju za jedan roman, ali ga nisam detaljnije razradila. O tome sam počela razmišljati dok sam pisala “Naša nestala srca” tako da bi se trebala vratiti u prošlost i vidjeti što je još ostalo od te ideje. Trenutno sam fokusirana na promociju ove knjige, ali i na razvoj serije “Sve što vam nikad nisam rekla” koja se snima prema mojem prvom romanu. Jednostavno uživam i čekam da vidim što će mi budućnost donijeti.

Za kraj bi da se vratimo malo na set kada ste sudjelovali u snimanju serije “Mali požari posvuda” koja je polučila veliki uspjeh. Kako ste vi doživjeli cijelu tu televizijsku avanturu?

– Jako sam zahvalna što je serija dobila odličnu reakciju kritike i publike. Posebno mi se svidjelo što je cijeli taj proces okupio žene različitih dobi, različitih prošlosti i različitih karakter i ono najvažnije različitih rasa. Upravo je ta serija dokazala da gdje nema rasne diskriminacije nastaju odlične stvari. Moram priznati da sam bila uzbuđena prilikom svakog dolaska na set. Postoji nešto magično u tome, gledati glumce i cijelu ekipu kako stvaraju čaroliju za čiji su predložak koristili tvoju knjigu.

Roman “Naša nestala srca” Celeste Ng s engleskoga je preveo Marin Popović.

Izvor: Femina

Photo: Kevin Day