INTERVJU Mary Beth Keane

Volite li romane Liane Moriarty ili Celeste Ng, s najnovijim naslovom „Upitaj još jednom“ autorice Mary Beth Keane zadovoljit ćete sva svoja knjiška osjetila.

Roman „Upitaj još jednom“, priča o ljubavi i otkupljenju, o vjeri i opraštanju, otkriva kako se sjećanja na djetinjstvo mijenjaju s udaljenosti odrasle dobi – kako zlikovci postaju manje prijeteći, a oni koji su se doimali nevinim odjednom kao da su manje nevini. Posrijedi je priča o tome kako, ako imamo sreću, moć ljubavi može pobijediti nasilje koje vreba ispod površine svakodnevnog života. Ovaj snažan i dirljiv roman o obitelji, traumi i ključnim trenucima u životu portretira irsko-američku manjinu u američkom predgrađu.

Autorica je djela „The Walking People“, „Fever“ i „Upitaj još jednom“ koji je prvi objavljen naslov na hrvatskom jeziku u prijevodu Aleksandre Barlović. Upravo je s tim romanom postigla najveći uspjeh. Osim osvojenih vrhova popisa najprodavanijih naslova poput New York Timesa, roman „Upitaj još jednom“ s više od 22 zemlje u kojima su se prodala prava za prijevod, bio je rekorder po broju objavljenih prijevoda za 2021 godinu.

Za svoj rad Mary Beth Keane primila je brojne nagrade i priznanja. Godine 2011. Državna književna zaklada svrstala ju je među „5 ispod 35“, a 2015. godine dodijeljena joj je stipendija John S. Guggenheim za pisanje proze. Trenutno se snimanju čak dvije serije prema njezinim romanima! Prava za ekranizaciju prodana su za naslove „Fever“ i „Upitaj još jednom“.

 

“Zadivljujuće. Savršeno epska obiteljska priča. Nezaboravna i puna nade, kao i sam život. Obvezno štivo za naše vrijeme.” – Lisa Taddeo, autorica knjige „Tri žene“

“Lijep roman koji pršti od empatije.” – ELLE

 

U nastavku pročitajte intervju s autoricom romana “Upitaj još jednom”.

 

1. Roman Upitaj još jednom donosi mnogo stvarnih problema u kojima se mnogi mogu prepoznati. Zaista je riječ o posebnoj vrsti romana. Brojni čitatelji misle, baš kao i ja, da su likovi toliko snažni da ostaju s nama još neko vrijeme. Tko su ti likovi? Sigurno su vam neke osobe iz stvarnog života poslužile kao inspiracija…

Likovi su sastavljeni od bojnih sitnih zrnaca različitih osoba, događaja i priča. Primjerice, moj suprug bio je dugi niz godina odvojen od svojih roditelja i zbog toga je imao loš odnos sa svojom majkom. Nadala sam se da je sve te probleme ostavio iza sebe nakon što smo se vjenčali i dobili djecu, ali nije. Čak i danas, osam godina nakon majčine smrti, on se ne može pomiriti s time.

Živimo zahvaljujući svojim roditeljima, oni su sam podarili život. Čak i kada nisu u našem životu, oni su dio njega. Suprug i ja smo se vjenčali mladi, unatoč mnogim preprekama, i bili smo sigurni da ćemo moći prijeći preko svih problema koje nam život nosi. No s 20 ili 30 godina nismo bili svjesni činjenice da se s tim kartama koje su nam podijeljene moramo nositi cijeli život.

Događaji iz djetinjstva odjekuju u nama do kraja života. Pisanje ovog romana bio je svojevrsan test koji nam otkriva možemo li zaboraviti prošlost.

Alkoholizam, mentalne bolesti i prihvaćanje emocija dio su mog života. Smatram da nitko od nas ne zna što točno radi i jesu li odluke koje donosi ispravne ili barem ja imam takav dojam. Najbitnije je da u svemu što radimo dajemo sve od sebe.

 

2. Progovarate o mnogim teškim temama s kojima se većina ljudi može poistovjetiti. Najviše pozornosti mi je privukao problem mentalnih bolesti. Mnogi će se prepoznati u životu Petera Stanhopea koji se i sam susreo s takvom životnom situacijom. U posljednje vrijeme mentalne bolesti nisu više rezervirane samo za priručnike, o njima se piše i u beletristici. Možete li nam reći kako to da ste odlučili o tome progovoriti u svome romanu?

Neki dijelovi priče veoma su osobni, kako za mene, tako i za meni bliske osobe. Problemi mentalnog zdravlja provlače se naraštajima u mojoj obitelji i u krugu meni bliskih prijatelja. Svima je to iskustvo bilo bolno i puno patnje. Muževi i moji roditelji imigranti su iz Irske, a kako sam bila blisko upoznata s njihovom životom pričom, uplela sam te elemente u svoju priču. Ljudi koji su trebali pomoć prije pola stoljeća nisu je mogli dobiti. Kamo su mogli otići? Kome se obratiti? U to vrijeme osobe iz radničkog sloja, ako nisu završile određene fakultete i imale poznanstva, nisu ni mogle dobiti medicinsku pomoć koja im je bila potrebna. Mnogo Iraca je zbog menalnih problema utjehu i pomoć tražilo kod svećenika, a oni koji su bili dovoljno hrabri, tražili su je javno. Zbog toga ih je društvo često osuđivalo, što je nažalost čest slučaj i u današnje vrijeme.

Dok sam bila tinejdžerica, u mome je životu postojala jedna osoba koje sam se plašila. Mrzila me, zlostavljala i vrijeđala. Lik Anne temelji se na toj osobi i iako sam je u početku prikazala kao negativku, pišući roman ugledala sam svijet kroz njezine oči i u meni je probudila najviše empatije i žaljenja.

 

3. Čitajući vaš roman možemo primjetiti neke sličnosti s autoricama poput Celeste Ng, Caroline Leavitt, Katherine Weber, Lynde Cohen… Kako ste uspjeli ostati dosljedni sebi? Tko ili što vas je inspiriralo?

Čitam jako puno i ne fokusiram se na samo jednog autora ili jedan žanr. Mislim da je dobro miješati stilove kako bih upijala najbolje od svega i svih. Ako čitam roman koji mi se ne sviđa, brzo ga zaboravim, ali nema ništa bolje od odličnog naslova čiju priču i likove pamtiš dugo nakon čitanja. Prolazili su me žmarci dok sam čitala knjige Elizabeth Strout! Volim knige Louise Erdrich, Mohsin Hamid, Elene Ferrante… Nekako mislim da sve ovisi o rečenicama. Važno je da su snažne, dinamične, ritmične i svaka sa svojom porukom. Moraju „dokazati“ da zaslužuju biti dio nečijeg romana.

Čim osjetim da gubim inspiraciju ili volju za pisanjem, maknem se od svega. Tada se moram posvetiti nečemu drugome da okupiram misli. Najviše uživam u čitanju poezije, a pjesnici su pravi majstori pisane riječi. Knjigu The Continuous Life autora Marka Stranda nisam ispuštala iz ruku dok sam pisala Upitaj još jednom. Neke njegove pjesme zalijepila sam na unutarnje strane kuhinjskih elemenata. Sada uvijek kada kuham kavu dobijem dodatnu motivaciju za čitanje i pisanje. Riječi Marka Stranda imaju posebnu moć.

 

4. Budući da roman donosi priču o problemima, otkrivajući kako se nositi s njima, ali i kako prebroditi teško razdoblje, možete li nam otkriti s kakvim ste se vi izazovima susretali tijekom pisanja?

Odgovor na ovo pitanje vrlo je kompleksno, ali probat ću objasniti sve (smijeh). Trudim se svakoga dana napisati tisuću riječi i tako pet dana u tjednu. Pune četiri godine pisala sam roman Upitaj još jednom, da bi knjiga u konačnici imala oko 400 stranica. Kada bismo računali, mnogo teksta je „bačeno“ u nepovrat. Čak sam dvaput odustala od pisanja. Prvi put na tjedan ili dva, a drugi put cijelo ljeto. Godinama sam se se borila s postavljanjem strukture romana. Stalno sam mijenjala tijek priče. U nekim sam trenucima roman započinjala s krajem ili sredinom, ali nikako mi nije sve sjedalo na svoje mjesto. Nakon mnogo izmjena, odlučila sam priču ispričati kronološki, ali sam ipak ostavila neke dijelove koji evociraju prošle dane, kako bi obogatila roman.

Shvatila sam da je tijekom pisanja važno slušati svoje osjećaje. Kada sam imala potrebu pisati o nekom liku, samo sam se njemu posvetila. U trenucima kada mi je pisanje bilo dosadno, znala sam da će i čitatelji te dijelove smatrati dosadnima. U pisanju ne treba uvijek slijediti logiku, nego i vlastito srce.

 

5. Vaši raniji romani govore o imigrantima iz Irske. I u ovom možemo čitati priču o nekoliko njih. Što vas toliko privlači u njihovim životnim pričama?

Takve priče su me uvijek privlačile, zato i pišem o njima. O pojmu „američki san“ razmišljam cijeli život. Iako vjerujem da svatko, bilo gdje u svijetu, može ostvariti svoje snove, mislim da je taj pojam previše idealizan. Ne bi mi možda ni bio toliko zanimljiv da moji roditelji nisu porijeklom iz Irske, a upravo zbog njihove životne priče osjećam se ugodno dok pišem o sličnim sudbinama ljudi.

Polovica moje obitelji ostala je u Irskoj, dok se druga polovica preselila u Ameriku. Cijelo djetinjstvo provela sam u planovima o tome kako i kada ćemo posjetiti obitelj u Irskoj. Problem je bio u tome što me je, iako znam da čovjek treba biti povezan sa svojom obitelji i domovinom, sve to zbunjivalo. Primjerice, kada govorimo o Irskoj, svi imaju samo lijepe uspomene, ali postoji i razlog zašto su se odselili iz zemlje koju sada uzdižu u nebesa.

Sjećam se jednog Dana zahvalnosti koji smo slavili kod moje tete u New Yorku. Te godine je objavljena knjiga Angelin prah i sjećam se da je izazvala burne reakcije i komentare. To je bila prva knjiga o Irskoj koju sam pročitala, a koja nije govorila o vilenjačkoj glazbi i zvuku zveketa čaša prilikom zdravice. Upravo sam tu brutalnu istinu najviše zavoljela u toj knjizi. Većina moje obitelji, posebice stariji naraštaji bili su uzrujani takvim sadržajem knjige, ali zanimljivo je da unatoč tome nisu poricali istinu. Ljude najviše uzruja kada pišete istinu, o stvarima o kojima ne bi trebalo govoriti.

 

6. Čak četiri lika u romanu u nekom dijelu svog života povezani su s policijom. Iako roman ne prikazuje živote policajca, otkriva njihov život daleko od posla. Zašto ste odlučili na taj način pisati priču?

Poslao policijskih djelatnika oduvijek me je fascinirao, ali ne tako da bih pisala o policijskoj profesiji. Rane dvadesete provela sam prikovana uz TV gledajući seriju Zakon i red, i svaki put kad danas napišem prizor koji je povezan s policijom, imam osjećaj kao da gledam tu seriju. Knjiga donosi priču o ljubavi, otkriva kako ti policajci žive u svojim domovima, kako se nose sa svime što vide, kako ih posao mijenja…

 

7. Junakinja Anne po zanimanju je medicinska sestra koja savršeno obavlja svoj posao, ali očito je da ima neke mentalne probleme. Postavlja se pitanje kako to da okolina, njezine kolege i suprug nisu poduzeli ništa sve dok situacija nije eskalirala?

Životna priča Anne događa se mnogima svakoga dana. Poricanje je snažan osjećaj i svi smo jednako krivi što dopuštamo da nas takvi osjećaji zarobe i oduzmu nam moć racionalnog razmišljanja. Svi mi, kada čujemo ili čitamo priče koje imaju tragičan ishod, uvijek kažemo isto: „Ja bih se pobrinuo za svoje namilije da se to meni dogodi.“ Život za nas ima drukčiji plan i rijetko kada čujemo cijelu priču.

Osobno me uvijek začudi činjenica da velik broj ljudi dugi niz godina uspješno skriva svoje mentalne probleme, a da nitko u to ne posumnja. Ja to objašnjavam time što svi imamo svoje uloge. Probudimo se i obavljamo ulogu roditelja, dolazimo na posao gdje obavljamo ulogu zaposlenika, a u trenutku kada smo sami sa sobom, nitko nas ne vidi ili ne želi vidjeti.

 

8. Jedan od najljepših dijelova romana mnogima je odnos dvoje djece u susjedstvu. Prijateljstvo koje su Kate i Peter razvili doista je predivno. Jeste li vi imali takvog prijatelja u djetinjstvu?

Svog supruga sam upoznala sam s 14 godina. Počeli smo hodati s 15, da bismo se nakon 10 godina zaručili. Doslovno smo odrasli zajedno. I dalje sam bliska s mnogo ljudi iz svog djetinjstva, a s većinom sam sjedila u osnovnoškolskim klupama. Postoji nešto čarobno u tome kada nekog poznajete otkako ste bili djeca. Kao da se poznajemo na nekoj višoj, duhovnoj razini i upravo se zbog toga prihvaćamo upravo onakvima kakvi jesmo. Iako smo danas svi odrasle i odgovorne osobe, ja ih i dalje vidim onakvima kakvi su bili prije 20 ili 30 godina.

 

9. Priča u romanu obuhvaća čak četiri desetljeća. Maestralno ste to prikazali. Zašto ste odlučili prikazati tako dugo vremensko razdoblje?

I sama bih voljela znati odgovor na to pitanje. Bojim se da bi neki čitatelji knjigu s više od 400 stranica mogli smatrati dugačkom ili dosadnom, ali jednostavno nisam mogla prikazati tako veliko vremensko razdoblje na manje stranica. Morala sam pisati o ponovnom susretu majke i sina, oprostu, traumi i mladenačkoj ljubavi. Već sam vam priznala da sam imala velikih problema sa strukturom romana, ali nisam mogla ostaviti čitatelje bez uvida u uzroke i razvoj brojnih događaja. Ako su si ti likovi u sadašnjosti međusobno sve oprostili, moram čitatelje upoznati s razlogom međusobnog udaljavanja i svađe.

 

10. Je li istina da se vašem agentu nije svidjela priča?

Istina! Pokazala sam mu prvu verziju rukopisa knjige, koja još nije bila ni približno gotova, i nije mu se svidio. U tom trenutku sam shvatila da je najteže donijeti odluku kada trebate prihvatiti nečiji savjet, a kada ne. Imala sam osjećaj da sam na tragu odličnog romana, ali on je cijelo vrijeme tvrdio suprotno. Više ni sama nisam znala tko je u krivu. Mogu shvatiti zašto je tako mislio, jer romanu treba neko vrijeme da vas osvoji i otkrije vam svoje prave čari. Kada danas gledam na to razdoblje života, drago mi je što sam ga poslušala i pričekala s konačnom predajom rukopisa, jer suprotno bi bila prava katastrofa. Uvijek je u životu bolje malo pričekati i biti strpljiv, jer se samo na taj način možemo povezati sa stvarima i ljudima oko nas, a kad prođe neko vrijeme, tad su te veze neraskidive.

 

Razgovarao: Marko Hadjur (Mozaik knjiga)

Photo: Nina Subin