RECENZIJA Tihana Malenica Bilandžija, Budi dobro

Španjolski autorski dvojac Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles fascinaciju japanskom kulturom vješto pretaču u knjige u kojima nas upoznaju s njenim tradicijama koje pridonose kvaliteti i zadovoljstvu životom.

Nakon naslova „Ikigai“ (Mozaik knjiga, 2018.) i „Ikigai u praksi“ (Mozaik knjiga, 2019.) u kojima su se bavili svrhovitim životom objavili su knjigu „Ichigo–ichie“ (Mozaik knjiga, 2020.) u želji da čitateljima približe japansko umijeće življenja u sadašnjem trenutku. Izraz „ichigo-ichie“ (izgovara se „ičigo-ičie“) može se prevesti kao „jedanput, jedan susret“ ili „u ovom trenutku, jedna prilika“ i podsjeća nas na neponovljivost i prolaznost svakog trenutka u našem životu.

Ichigo-ichie, Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles

Ima jedna jako lijepa slika iz stripa Peanuts na kojoj Charlie Brown i Snoopy sjede u lučici nekog jezera okrenuti leđima i vode sljedeći razgovor:
– Jednog ćemo dana umrijeti, Snoopy.
– Točno, Charlie, ali sve ostale dane nećemo.

Smisao ove posljednje rečenice ima puno dublje značenje od pukog vica. Ne znamo koji ćemo dan morati napustiti ovaj svijet – i dobro je što je tako – ali doista ovisi samo o nama kako ćemo živjeti sve ostale dane, one u kojima još živimo. A dani se sastoje od susreta i trenutaka koje možemo pustiti da prođu ili ih učiniti nezaboravnima.

 

Španjolski autorski dvojac Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles fascinaciju japanskom kulturom vješto pretaču u knjige u kojima nas upoznaju s njenim tradicijama koje pridonose kvaliteti i zadovoljstvu životom.

Nakon naslova „Ikigai“ (Mozaik knjiga, 2018.) i „Ikigai u praksi“ (Mozaik knjiga, 2019.) u kojima su se bavili svrhovitim životom objavili su knjigu „Ichigo–ichie“ (Mozaik knjiga, 2020.) u želji da čitateljima približe japansko umijeće življenja u sadašnjem trenutku. Izraz „ichigo-ichie“ (izgovara se „ičigo-ičie“) može se prevesti kao „jedanput, jedan susret“ ili „u ovom trenutku, jedna prilika“ i podsjeća nas na neponovljivost i prolaznost svakog trenutka u našem životu.

Ichigo-ichie, Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles

Ima jedna jako lijepa slika iz stripa Peanuts na kojoj Charlie Brown i Snoopy sjede u lučici nekog jezera okrenuti leđima i vode sljedeći razgovor:
– Jednog ćemo dana umrijeti, Snoopy.
– Točno, Charlie, ali sve ostale dane nećemo.

Smisao ove posljednje rečenice ima puno dublje značenje od pukog vica. Ne znamo koji ćemo dan morati napustiti ovaj svijet – i dobro je što je tako – ali doista ovisi samo o nama kako ćemo živjeti sve ostale dane, one u kojima još živimo. A dani se sastoje od susreta i trenutaka koje možemo pustiti da prođu ili ih učiniti nezaboravnima.

Ichigo–ichie je proizašao iz tradicionalne japanske ceremonije čaja. U tom kontekstu ga u svojoj knjizi bilježaka spominje majstor navedenog rituala Yamanoue Soji što se ujedno smatra i prvim pisanim tragom ovog pojma koji opisuje specifičan pristup životu utemeljen na življenju u sadašnjosti. Garcia i Miralles na jednostavan i zanimljiv način približavaju čitatelju ono što su, upoznavajući japansku kulturu, prepoznali kao ključne elemente jednadžbe za ispunjen i sretan život. Za njih je to otkriti svoju svrhu, odnosno spoj onoga u čemu smo dobri i što nas istinski veseli (ikigai). Potom trebamo biti spremni osjetiti inspiraciju i dopustiti joj da nas vodi (kaika) te se ustrajno i predano posvetiti usavršavanju svog umijeća kroz vrijeme (mankai). Da bismo u tome uspjeli važno je biti u stanju uživati u svim pa i najobičnijim trenucima svog života. Štoviše, ichigo–ichie nas poučava da nema običnih trenutaka već je svaki jedinstven i krije u sebi neku posebnost samo trebamo biti spremni i otvoreni za uočiti je.

Kad razmišljamo o tome da započnemo i razvijemo nešto novo, često pomislimo na mladu osobu s cijelim životom pred sobom, a zapravo je riječ o predrasudi. Svi imaju sposobnost ponovo započeti život, neovisno o svojoj dobi. Čak i starac može odlučiti sve obrisati, početi iznova i ponovo se ostvariti jer također ima sav svoj život pred sobom. Nije važno koliko godina možemo još živjeti, već što ćemo učiniti s vremenom koje nam preostaje. U Japanu je sasvim uobičajeno započeti potpuno nov život nakon završetka „službenoga“ radnog vijeka. Osobe koje su najveći dio života provele u uredima, na usluzi nekoj tvrtki, preuzimaju odgovornost za vlastiti život i dokle god imaju snage, poput starih jedija, prkose godinama radeći ono o čemu su oduvijek sanjali.

Na neki način, autori nas vraćaju osnovama podsjećajući nas da imamo tjelesna osjetila kojima doživljavamo svijet i sve oko sebe što nam omogućava preživljavanje, ali jednako tako i uživanje. Promatrajući zalazak sunca, udišući mirise cvijeća, jedući ukusnu hranu ili slušajući omiljenu glazbu osjećamo ugodu, sreću, zadivljenost… pod jednim uvjetom, a taj je da to radimo svjesno bivajući u sadašnjem trenutku. Dominacija uma rezultira time da nas misli odvlače u prošlost ili budućnost i to obično selektivno nas usmjeravajući na negativna iskustva (u prošlost se vraćamo na događaje koji nam pobuđuju emocije tuge ili ljutnje, a o budućnost promišljamo brinući se i strahujući što bi moglo poći po zlu). Koncept ichigo–ichie nas potiče da se „skinemo“ s autopilota i izgradimo novu naviku pronalaženja ljepote i svrhovitosti u svakodnevnim rutinama jednako kao i u posebnim, neočekivanim i tzv. „jednom u životu“ događajima i situacijama, a autori ove knjige nam nude alate kako da u tome i uspijemo.

 

Izvor: Budi dobro