INTERVJU Marijana Matković, 24 sata

Povodom izlaska prve kuharice Sanje Vejnović, ‘Iz moje kuhinje s ljubavlju’, glumica otkriva da obožava kuhati, a toj vještini naučila je i djecu te ona često završavaju jela koja im je ostavila na šparhetu.

Pandemija korona virusa svima nam je promijenila živote i mnoge je u proteklih godinu i pol dana  zaustavila u stvarima koje su planirali i željeli ostvariti.

Mnogim je profesijama donijela velike izazove jer se nije moglo raditi, što se uvelike odnosi na umjetnike, pjevače i glumce, posebno one koji su slobodnjaci. Tako i jedna od naših najpoznatijih i brojnoj publici dragih glumica, Sanja Vejnović, kaže kako sad već gotovo dvije godine malo radi na sceni i filmu, slično kao i njen suprug filmski snimatelj Goran Mećava, koji je također slobodnjak. No, iskoristili su to vrijeme za jedan vrlo zanimljiv projekt, pisanje kuharice, koja je pod naslovom ‘Iz moje kuhinje s ljubavlju’ izašla prije otprilike mjesec dana, u izdanju Mozaik-knjige. Za Sanju se zna da je vrsna kuharica, jer je to pokazala u celebrity MasterChefu, no pisanje kuharice je ipak veliki pothvat, pa smo ju iskoristili kao povod za razgovor.

Dakle, kako se rodila ideja o pisanje kuharice? 

Goran i ja smo cijeli naš radni vijek slobodni umjetnici i navikli smo na razdoblja bez posla, ali nikada ovako duga kao u pandemiji. Nije bilo puno posla pa sam višak slobodnog vremena odlučila iskoristiti na kreativan način. Pisala sam scenarije i priče, koncepte za neke projekte. Poticaj za pisanje kuharice je došao od mog dobrog prijatelja, izdavačkog urednika Zorana Maljkovića koji je imao prilike kušati moja jela. On mi je predložio izdavanje kuharice još prije par godina, ali ja tada nisam imala vremena jer sam puno radila. Cijeli proces od prvog dogovora do izlaska iz tiska je trajao godinu dana. Samo pisanje recepata i fotografiranje jela smo radili šest mjeseci.

Od mnoštva recepata koje sam skupila, izmislila ili modificirala u mojem dugom kuharskom stažu od 40 godina, prvo sam napravila izbor onih koje bi htjela uvrstiti u kuharicu. Zatim sam smišljala koncept same kuharice i poglavlja koja se razlikuju od brojnih kuharica koje sam imala prilike vidjeti. Jer i nakon pisanja, koje je bilo vrlo složeno, ja sam sve recepte ponovo pisala tako da sam sve faze pripreme detaljno opisivala, sve sastojke iznova vagala, da ujednačim mjerne jedinice u cijeloj knjizi. Ima jako puno detalja koje treba pregledati, urediti, paziti da ne promaknu greške.

Većina žena ne voli kuhati, jer uvijek kuhamo zato što moramo u gužvi, ujutro prije posla, kasno na večer… kako vi stojite s tim? 

U patrijarhalnim društvima  zadane su društveno – socijalne uloge, pa tako i ta da je ženama mjesto u kuhinji. Žene su te koje svakodnevno kuhaju za svoje obitelji, pa se ne treba čuditi da kad ti je nešto nametnuto da to i ne voliš raditi. Većini muškaraca kuhanje je hobi ili posao, pa su tako chefovi u restoranima uglavnom muškarci. Na sreću s novim generacijama i to se mijenja, pa i ove tradicionalne podjele. I meni se kad imam snimanja često dogodi da kuham ujutro ili navečer, ali najčešće tako da skuham dio obroka, a onda ukućani kasnije dovrše. I ne kuham samo zbog njih, ja volim jesti zdravo i fino, pa ono što skuham odnesem i sebi za ručak na snimanje. Djecu smo odgajali tako da znaju kuhati, pa kad ja ili suprug ne bi stigli kuhati, oni su sami sebi pripremili obrok. Kuhanje je veliko polje kreativnosti, gdje uz malo mašte brojna pomagala omogućavaju da budeš kreativan i brz i možeš spremiti ukusan obrok.

Kako se snalazite s nabavkom, planirate li obroke, koliko vam to vremena oduzima? 

Imam nekoliko pristupa kuhanju. Večer prije listam kuharice, gledam neki kulinarski show i inspiriram se što bi mogla skuhati. Zapišem koje mi namirnice trebaju i kupujem ciljano. Ili jednostavno odem na tržnicu, pa kupim ono što pronađem svježe i kvalitetno, pa tek onda razmišljam što ću od toga skuhati. Imam iskustva i dovoljno recepata da se uvijek nešto može osmisliti. Jako pazim da ne bacam hranu, to je stvarno rijetko. Zato nikad i ne kupujem prevelike količine hrane i gledam da uvijek iskoristim ono što ostane. Ako ostane jedna tikvica, mrkvica i još koji komad povrća, to se uvijek može iskombinirati s onim što imate kod kuće. Naravno, treba paziti na rok upotrebe, voditi računa da što prije potrošite svježe namirnice

Kuharicu ste naslovili ‘Iz moje kuhinje s ljubavlju’; kakva je razlika između tog kuhanja ‘pod moram’ i onog ‘s ljubavlju’?

Kuhanje apsolutno povezujem s ljubavlju, jer kuhati za nekoga i hraniti nekoga, to je jedan od oblika pružanja ljubavi. I ako u to uneseš pozitivnu energiju i kuhaš s užitkom, onda se to i osjeti. U mojoj kuhinji uvijek svira glazba, ja zapjevam i nikad kuhanje ne doživljavam kao teret. No, ako baš nisam raspoložena za kuhanje, taj dan jednostavno ne kuham – napravi se nešto što nije komplicirano. Dobar omlet, salata, u hladnjaku uvijek imamo šalše. Ja volim jesti, volim okuse hrane i mogu za sebe reći da sam gurman. Oduvijek me je zanimalo sve u vezi hrane, od nutricionistike do gastronomije, jer mi nije svejedno što unosimo u sebe. Hrana je naše gorivo koje nam je neophodno za život i zdravlje. Zato pazim da nam je prehrana zdrava, kvalitetna i spremljena tako da obiluje primamljivim kombinacijama okusa.

Jesu li neka vaša znanja i iskustvo iz kuhanja povezani s djetinjstvom, jeste li možda pomagali i kuhinji mami i baki? U kuharicu ste uvrstili i recepte koje su one spravljale.

Nisam bila od one djece koji pomažu mami u kuhinji, tu fazu sam preskočila. Mama i tata su podjednako dobro kuhali. Moja mama je uvijek jako hvalila sve što je tata skuhao, svi smo ga hvalili, pa je kuhao s guštom i često. Mama je Dubrovkinja, zadužena za jela dalmatinske i mediteranske kuhinje, a tata je Bosanac, pa je rado spravljao jela bosanske kuhinje. U kuharicu sam uvrstila nekoliko njihovih jela poput Tatinog bosanskog lonca ili Mamine lažne pašticade. Oboje su radili i izvrsna variva, pa kad radim po nekim njihovim receptima, okusi me vraćaju u djetinjstvo.

Jesu li oni zadovoljni vašom kuhinjom?

Tata je umro kad sam imala 20 godina, pa nije imao prilike probati moja jela, a mama je često uživala u objedima koje sam ja spremala. Naime, volim blagdane i uvijek sam nastojala organizirati obiteljska okupljanja kod mene, dijelom i zato da nju malo poštedim kuhanja za puno ljudi. Ona bi napravila nešto i donijela, no ja sam bila zadužena za kuhanje. I zaista bih rekla da je uživala u tome što je imala priliku probati.

Koliko ima sličnosti između kuhanja i glume: Neću pitati imate li tremu na pozornici, no kako stojite s tremom kad treba iznijeti na stol hranu spravljenu za veće društvo?

Nemam tremu u kuhinji, zato što ljude kojima kuham ne tretiram kao pokusne kuniće. Kad prvi puta kuham neko jelo, to je najčešće za obitelj. Jako malo jela sam ‘fulala’, možda u početku, kad sam tek počela kuhati. A kasnije, ako vidim da nešto nije krenulo dobro dok kuham, popravim ili krenem ispočetka. Već tijekom kuhanja vidim ako sam negdje pogriješila. I nije mi to stresno, jer obično to mogu popraviti. Vrlo rijetko se dogodi da nešto zaboravim, pa zagori, ili da nešto baš propadne, tada to bacim i krenem iznova. Nemam baš velikih nesreća u kuhinji. A gostima uvijek kuham provjereno – ono što su već probali moji ukućani i za što znam da im je bilo ukusno.

Dakle, niste nikad zapalili kuhinju, ali anegdota ima – čega se rado prisjetite iz vremena kad ste počinjali kuhati?

– Sjećam se, primjerice, mog prvog kolača. Dobila sam recept od prijateljičine mame. Pita sa šumskim jagodama, kremom od vanilije, prhkim tijestom i meringom od bjelanjka na vrhu. Dogodilo se ono što bi me uvijek frustriralo kad bi mi netko davao recepte, da nisu do kraja zapisali sve detalje postupka. Starije domaćice neke stvari podrazumijevaju, pa ne misle da treba biti naglašeno kako se nešto radi. Zato sam u svojoj kuharici jako vodila računa da te stvari budu vrlo jasno naznačene. Primjerice, prhko tijesto za pitu, jako je važno da se ono radi sa hladnim maslacem, a ne toplim, jer je onda mljackavo i puca, ne može se razvaljati.

Dakle, dobila sam recept za pitu, izvadila maslac i pustila da stoji na sobnoj temperaturi, pa se otopio. Probala sam napraviti tijesto, ali nikako nije uspijevalo. Nisam znala da maslac treba biti hladan, pa onda ni da tijesto kad se umijesi treba staviti na sat vremena u hladnjak, da ‘odmori’. Sve mi je popucalo, pa sam nekako improvizirala lijepljenjem tijesta u posudi za pečenje. Nisam znala na kojoj se temperaturi kuha krema, pa su se stvorile grudice. Onda mi ni meringa nije uspjela, jer sam ju pekla predugo. Bio je to jedan vrlo smiješan kolač, tijesto je bilo malo čudno, pa smo ga preskočili, no kremu i voće smo na kraju pojeli sa žlicom, uz puno smijeha.

To mi je bila vodilja kad sam pisala kuharicu. Opisivala sam sve u detalje, od toga kako se mijesi, kako se tijesto prebacuje kad ga premještate u posudu za pečenje, kako ga zamotati preko valjka da se ne zalijepi, kako ga spasiti ako pukne i tako do kraja recepta. Tako da se mogu snaći i početnici, kao i oni koji se ne snalaze kad nešto treba napraviti po receptu. Sve je opisano vrlo detaljno. I ne samo to, kad kuhate po receptu, nerijetko se dogodi da napravite jedan korak, pa tek onda shvatite da ste trebali pripremiti nešto drugo prije toga, da bi sve išlo jedno za drugim. Zato sam u recepte stavila i precizne upute o tome kad se što radi. Također, za vrijeme pisanja, sve recepte sam prilagodila tome da se uvijek koriste iste mjere, kako ne bi bilo da nešto mjerite žlicom, ili šalicom, a nešto drugo u gramima. Pišem čak i promjer posude u koju se nešto stavlja – zvuči smiješno kad napišete ‘okrugla posuda promjera 28 centimetara’ – ali nije svejedno jeste li određenu količinu tijesta za kolač stavili u manju ili veću posudu za pečenje. Opisujem i kad ide folija za pečenje, kad se posuda direktno premaže i slično. Cilj je da i početnicima ispadne baš kako treba. Zadovoljna sam i zbog jako lijepog pogovora koji je napisao Radovan Marčić, a na kraju knjige je i poglavlje s leksikonom kulinarskih pojmova. U kuharici sam upotrebljavala profesionalne pojmove, pa sam dodala i objašnjenja, jer je važno da ih ljudi razumiju. Na koncu, to će biti korisno i kad budu čitali neke druge recepte.

Posvetili ste dio knjige salatama i juhama koje mogu biti posebni obroci. To je zgodno za ‘brza’ rješenja.

Da, sve juhe u kuharici su uglavnom krem juhe, koje su jako bogate i uvijek je uz njih recept za neki dodatak: Za neko fino pecivo, krekere, focacciu i slično. To su zasebni obroci kakve volim ponijeti na posao, iako mogu biti i dobra večera. Slično je i sa salatama, a mogu biti i odličan izbor u režimu za mršavljenje. Naime, vrlo su bogate vlaknima, zdravim ugljikohidratima, posebno žitaricama, od ječma i heljde, crvene riže do kus kusa i quinoe. Neke od njih smo pomalo zanemarili, a ječam i heljda su prekrasne namirnice. Istina, kod nekih vrsta rižota morate dati prednost bijeloj riži, jer neće biti kremast, no u kuharici ima i zdravih inačica rižota poput orzota – ‘rižota’ od ječma.

Sami mijesite i tjestenine?

Naravno, ne uvijek, ali kad imam vremena rado. Mijesim sve vrste tijesta, iako sam na samim počecima znala imati problema s dizanim tijestima, nikako mi se nisu dizala kako treba dok nisam naučila da se takva tijesta trebaju mijesiti s puno strpljenja i vremena, jer se moraju puno puta premijesiti i više puta dizati. Postoje i tehnike miješanja tijesta s preklapanjima, rastezanjima udaranjima tijestom po radnoj površini kako bi se u tijestu razvio gluten i ono postalo svilenkasto i elastično. I treba reći, ako idete raditi takva tijesta, morate si uzeti vremena, druge nema. To tijesto treba zamijesiti, ostaviti da stoji, pa premijesiti i tako nekoliko puta. S druge strane, neke ‘obične’ tjestenine nije problem napraviti.

Mnogi kažu da se u miješenje tijesta upuštaju kad se žele opustiti od stresa.

To doista jest dobar način opuštanja. Volim taj osjećaj kad su prsti u tijestu i kad se morate koncentrirati na to da ga dobro premijesite, mene to doista opušta.

S toliko strasti govorite o kuhanju da se čini kao da ste odlučili promijeniti karijeru? Ima li kakvih ideja u tom pravcu?

Voljela bih imati svoj kulinarski šou, to bi me jako veselilo, vidjet ćemo. Jako volim gledati kulinarske emisije i već sam napisala i vlastiti koncept. Veselilo bi me da to uspijem provesti u djelo.

Suprug Goran Mećava autor je fotografija hrane u kuharici, kako vam je bilo surađivati na ovom projektu?

Sve zanima jesmo li se svađali. Naravno, ali to nisu prave prepirke, jer sam ja imala neke svoje zamisli i inzistirala na njima, a za koje je on kao snimatelj znao da neće dobro funkcionirati. Nakon što bi Goran snimio iz kuta na način koji sam ja htjela, pa onda onako kako je on kadrirao, rekla bih da napravi onako kako misli, jer u većini slučajeva njegovo snimateljsko oko bilo je u pravu. No, danas je to ipak lako jer se snima s digitalnim fotoaparatom, možete snimiti stotine fotografija i izabrati najbolju među njima. S druge strane, svako jelo se pripremalo, aranžiralo i snimalo po nekoliko sati. Sve smo radili na prirodnom, dnevnom svjetlu, jela su fotografirana pored prozora, tako da nema velikih termičkih promjena hrane tijekom snimanja.

Sve se zaboravi kad dođe red na to da pojedete to što ste slikali?

Znalo se dogoditi da smo toliko umorni da više i nismo bili gladni, a i ohladilo bi se. Sin već 12 godina živi u Londonu, pa nije imao prilike jesti pripremljenu hranu za fotografiranje. Kći bi dobila svježe pripremljenu hranu prije fotkanja. Kad bih snimala kolače, a pekla sam dosta novih slastica koje sam htjela uvrstit u kuharicu, zvali bismo prijatelje koji su u tom slučaju bili i kušači.

Kako podnosite kritiku na ono što skuhate, pomaže li tu iskustvo iz kazališta i filma? Kako je bilo kuhati u MasterChefu, gdje ste stalno bili izloženi ocjenjivanju vrsnih kuhara?

Nije jednostavno. Ako pričam o svom poslu, u procesu stvaranja mogu prihvatiti svaku kritiku, jer je to faza u kojoj se sve još može popraviti. Kad su stvari gotove, blago mi recite ako sam nešto ‘fulala’, jer se to često više ne može promijeniti. U kazalištu još i da, no ako je riječ o filmu, nema nikakvog smisla ići u sitne detalje, jer više nema popravka. Može koristiti jedino za neki budući posao. No, sama sam postala dobar kritičar i mogu prepoznati što je dobro, a što ne. S te strane, nama glumcima su odlična prilika sapunice koje idu u više od stotinu epizoda, pa se često događa da emitiranje počne dok se još snima. Tada pogledate prve epizode i znate što treba korigirati tijekom rada, pa nije toliko frustrirajuće.

Kod kuhanja je lakše, kad ti netko kaže da si pretjerao s nekim začinom, da ti je možda pobjeglo, pa si prekuhao, idući puta to možeš popraviti. Zanimljivo je da tada, dok je trajalo natjecanje i kuhanje, do mene nije dopirala pozitivna kritika, uglavnom sam bila skoncentrirana na ono što nije bilo dobro i kako da to popravim. Naknadno kad sam gledala emisije, shvatila sam da ništa nije bilo tako strašno, kako mi se u trenutku dok sam snimala činilo, da su me poprilično hvalili. Uživala sam u Masterchef kuhinji, unaprijedila svoje kulinarsko umijeće, žiri i kandidati inspirirali su me da i dalje istražujem, učim, vježbam, tako da je sudjelovanje u MC za mene bilo prekrasno i poticajno iskustvo.

 

Izvor: 24 sata