INTERVJU Josip Jurčić, Gloria

Pokazavši ljudima kako da se riješe stvari koje im više ne donose životnu radost, sićušna Japanka Marie Kondo (36) napravila je posao života. Autorica nekoliko knjiga o pospremanju, od kojih je najpoznatija ona prva, “Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život”, te popularnog Netflixovog TV serijala “Tidying Up with Marie Kondo” osvojila je naklonost publike svojom metodom čišćenja, odnosno – oslobađanja.

Naime, Marie promovira filozofiju pospremanja vlastitog doma, ali i života, po načelu radosti. Sve što u vama ne budi pozitivne osjećaje zapravo je već ispunilo svoju svrhu te bi ga se trebalo riješiti. Naizgled jednostavan princip pomogao je, barem tako tvrde, brojnim ljudima da očiste svoj životni prostor, ali i podebljao bankovni račun 140 centimetara visoke Japanke. On bi se još više trebao podebljati ovoga ljeta, kada na Netflix dolazi njezin novi show “Sparking Joy With Marie Kondo”.

Da filozofija “zadrži radost, odbaci sve ostalo” funkcionira u životu dokazuje i svojim primjerom. Ne samo da je uspjela stvoriti poslovno carstvo, koje uz knjige i TV serijale obuhvaća i liniju proizvoda za jednostavniju organizaciju doma, Marie Kondo je uz jednaki princip organizirala privatni život. Njezin suprug Takumi Kawahara, kojeg je upoznala dok je radio u marketinškoj tvrtki u Osaki, odbacio je svoj posao da bi s veseljem postao njezin menadžer, a nakon što se posao zahuktao, Japan su zamijenili SAD-om i preselili se u Los Angeles. Uz kćeri Satsuki (5) i Miko (4), prošli mjesec dobili su i sina, čije ime još nisu otkrili.

– Nekada sam bila perfekcionist, ali uz djecu je teško održavati taj standard. Previše je toga izvan kontrole. No, kao što uvijek kažem, riješite se onoga što vam ne donosi radost, pa sam se ja tako riješila perfekcionizma – opisala je Kondo svoje dane uz troje djece, a u ekskluzivnom intervjuu za Gloriju, prvom koji je dala nekom hrvatskom mediju, otkrila je i niz drugih detalja iz poslovnog i obiteljskog života.

Kako ste otkrili svoj dar za pospremanje?

– Još kao petogodišnjakinja bila sam opsjednuta uvođenjem reda u svojoj sobi. Dok su se ostala djeca igrala vani, ja sam uživala organizirajući svoje lutke i njihovu odjeću. Ubrzo sam počela proučavati mamine časopise u kojima sam pronalazila brojne savjete za pospremanje. Nekoj djeci bi to bila samo faza, no što sam bila starija, to me je sve više zaokupljala ideja o savršenoj organizaciji životnog prostora. U tinejdžerskim danima počela sam još više istraživati, isprobavati razne tehnike o kojima sam čitala. Prava promjena dogodila se kada sam s 15 godina u smeće bacila veliku kolekciju mirišljavih gumica. Iako sam ih godinama brižno skupljala, osjetila sam pravo olakšanje. Tada sam uvidjela da je za pravo pospremanje potrebno odreći se onoga što vam više ne donosi zadovoljstvo.

Kako ste opsesiju pospremanjem pretvorili u posao?

– Počelo je sasvim slučajno. Dok sam studirala sociologiju u Tokiju, prijatelji su dolazili u moj stan i čudili se kako je sve uredno. Malo po malo počeli su me pitati bih li im mogla pomoći da urede i svoj životni prostor. Tako sam s 19 godina počela savjetovati druge kako da unesu red u svoj stan, ali i život. Isprva je to bio samo hobi. Međutim, prijateljima su dolazili drugi gosti i pitali ih kako su uspjeli tako pospremiti stan. Priča o mojoj metodi se počela širiti. Uskoro su me počeli nazivati ljudi koje ne poznajem i nuditi mi novac da pospremim njihove stanove. Mislila sam da će to biti sitni džeparac, no narudžbi je bilo sve više i u jednom trenutku sam shvatila da to više nije moj hobi, već stalni posao.

Kada ste odlučili svoje savjete ukoričiti?

– Lista klijenata se toliko povećala da sam bila bukirana šest mjeseci unaprijed. Nisu svi htjeli toliko čekati pa me sve više ljudi počelo ispitivati o mojoj metodi. Da ne bih morala uvijek jedno te isto ponavljati, činilo mi se da bi bilo zgodno sve staviti na papir. Obožavam pospremanje, o raznim tehnikama mogu razgovarati i čitati danima, ali kada sam sjela za računalo, potpuno sam se blokirala. Nisam mogla početi pisati. Kada sam i krenula pretvarati svoje misli u pisane riječi, bilo je to pravo mučenje. No, nisam htjela odustati. Upisala sam se na šestomjesečni tečaj pisanja, gdje sam naučila uobličiti svoje misli u kompaktne rečenice. Nakon toga je bilo puno lakše. Pritom sam mislila da moja knjiga neće zainteresirati nikoga izvan Japana. Iznenadila sam se vidjevši da moji savjeti postaju hit u cijelom svijetu.

Je li teže pospremati tipični japanski ili zapadnjački stan?

– Ovisi od stana do stana. Načelno, čini mi se da na zapadu vole imati veće stanove, a samim time i više prostora za ostavljanje nepotrebnih stvari, ali kada sve zbrojite, količina stvari po četvornom metru svugdje je više-manje ista.

Koju pogrešku ljudi najčešće čine prilikom pospremanja?

– Krenu sa stvarima uz koje su emocionalno vezani. Pogreška je i to što pokušavaju pospremiti sobu po sobu. Moj je savjet da se čisti po kategorijama, a ne lokacijama. Dakle, nemojte prvo pospremiti dnevnu, pa spavaću sobu, već odaberite jednu kategoriju i potpuno se njoj posvetite. Većina krene sa stvarima uz koje su emocionalno vezani, poput starih pisama, fotografija ili dječjih crteža, no to je velika pogreška. Po KonMari metodi bitan je red kojim se odvajate od stvari. Prva je odjeća, zatim knjige, dokumenti i ostale stvari, a tek na kraju dođe vrijeme za predmete koji u vama bude jake osjećaje. Tek tada ste doista spremni odbaciti sve što vam više ne donosi radost.

Jeste li ikada požalili što ste se riješili neke drage stvari?

– Ne. Uz moju metodu mijenja se i vaša svijest. Vrijeme koje potrošite tražeći neku stvar koju možda imate, a možda ste je i izgubili, te stres koji pritom nastaje jer je niste u stanju pronaći, veći su problem od činjenice da taj predmet više nemate.

Pospremate li, kao i većina roditelja, za svojom djecom ili ih uspijevate natjerati da slijede KonMari metodu?

– Pokazujem im kako da budu samostalni, a djeca najbolje uče kroz igranje. Zato je najbolje ukomponirati pospremanje u igru. Recimo, ako se vaše dijete igra sa slagalicama, a zatim želi uzeti slikovnicu, recite mu da to može učiniti tek kada pospremi slagalicu. Pritom je važno da svaka stvar koju imaju, bila to lutka, knjiga ili slagalica, ima svoje stalno mjesto. Tako je neće staviti na prvo slobodno mjesto na koje naiđu, stvarajući pritom dodatni nered, već će znati sami staviti pravu stvar na pravo mjesto.

Vaša metoda kaže da se čovjek mora riješiti svake stvari koja mu ne donosi radost. No, što kada imamo puno stvari koje nas usrećuju, ali nedovoljno velik životni prostor da ih uredno složimo?

– Lijepo je zadržati svaku stvar koja u vama budi veselje. Ipak, ako ste ograničeni prostorom, kao što je većina ljudi, zapitajte se kako doista želite živjeti? Kako se želite osjećati u svojem domu? Ako vam je podnošljivo da budete zatrpani, onda sve ostavite. Ako pak nered u vama izaziva stres, preporučujem da za svaku stvar procijenite treba li vam doista. Uzmite je u ruke i pitajte se jeste li sretniji s njom. Čak i ako je riječ o omiljenoj kolekciji, vjerujem da ćete naći nekoliko predmeta koji su ispunili svoju svrhu i slobodno ih možete pustiti da odu iz vašeg života. Tek nakon što to napravite sa svakim predmetom koji posjedujete, bit ćete okruženi samo s onim što donosi veselje u vaš život.

Kako odgovarate na kritike da je KonMari metoda dobra za pospremiti stan, ali je teško po njoj svakodnevno živjeti?

– Moja metoda ima dva načina pospremanja. Prvi je festival pospremanja – koji trebate napraviti samo jednom u životu. Tada se riješite svega što ne donosi veselje. S druge strane, tu je dnevno pospremanje. Njegov osnovni princip je da svaki predmet ima svoj “dom”. Ako ne znate gdje bi koja stvar trebala stajati, normalno je da ćete ih gomilati i stvarati nered. Kada ga iskoristite, vratite ga na njegovo mjesto. Tako kuća ostaje čista bez dodatnog pospremanja.

Zašto ste uvijek odjeveni u bijelu odjeću?

– Prvo je to bio moj način izražavanja čistoće pospremanja. S godinama je, a da nisam o tome razmišljala, bijela odjeća zapravo postala moja uniforma pa danas ni ne razmišljam o nekom drugom stilu. Naravno, to ne radim samo zato što se od mene očekuje, već zato što bijele haljine, hlače i ostali komadi iz mojeg ormara u meni bude sreću.

Zašto ste se preselili iz Tokija u Los Angeles?

– Bila je to poslovna odluka. Potražnja sa zapadnjačkog tržišta bila je tolika da sam ionako gotovo pola godine provodila u SAD-u. Kako sam tada započinjala snimati svoj prvi show za Netflix, a sa suprugom sam razmišljala i o pokretanju prodaje predmeta za urednije pospremanje, nekako se činilo efikasnijim preseliti se u Ameriku, a ne trošiti puno vremena na prekooceanske letove.

Nedostaje li vam anonimnost?

– Sve je to dosta čudno. Još se privikavam na zaustavljanje na ulici. Srećom, popularnost sam stekla postupno, nije se sve dogodilo preko noći. Nakon uspjeha knjige, znao bi me poneki obožavatelj zaustaviti, sada se nakon Netflixovog showa to događa češće, ali nikad nije naporno. Pogotovo kada čujem kako su uz moju metodu ljudi uspjeli – pospremiti svoj dom.

 

Izvor: Gloria

Autor: Josip Jurčić

Photo: Kay Amano/KonMari Media