INTERVJU Edita Burburan, Novi list

To je zbirka stihova koji su nastajali godinama, bolje reći bili su ne pisani, nego zapisivani

Promocija nove knjige intrigantnog crnogorsko-hrvatskog umjetnika Dimitrija Popovića »Kratak život odrubljene glave« u izdanju Mozaika knjige održat će se 13. lipnja u Klovićevim dvorima, i još jednom potvrđuje duboku i stalnu fascinaciju umjetnika nadrealnim. Kroz kratke četiri priče autor predstavlja životni ciklus, sudbinu anonimnih likova koji predstavljaju univerzalnu sudbinu ukazujući na prolaznost i neizbježnu smrtnost. Ukratko, »Kratak život odrubljene glave« zbirka je koja kroz četiri priče isprepliće ovozemaljsko i nadrealno u snažnu i meditativno propitujuću priču o ljepoti, ali i tragičnosti života.

 

Potreba za likovnim i literarnim izražavanjem

Popović je svojim likovnim djelima stao uz rame svjetskih likovnih umjetnika izlažući svoja djela u prestižnim svjetskim galerijama uz djela Salvadora Dalíja, Ernsta Fuchsa, Victora Braunera, Leonore Fini i drugih umjetnika. Ipak, nedvojbeno je kako je njegova potreba za izražavanjem već od samih početka bila podjednako usmjerena prema likovnom izrazu i pisanoj riječi. Oba umjetnička izraza nadupunjuju se i izmjenjuju kroz njegov rad o čemu sam umjetnik govori:

– Potreba za izražavanjem i na literaran način javila se rano, gotovo istovremeno kad i potreba za likovnim izražavanjem. To dokazuje i moj naglašeni interes za književnost u gimnazijskim danima. Posebno za pisce kao što su Lautreamont, Rimbaud i Kafka. Dakle, ona vrsta literature u kojoj je izražen osjećaj za imaginarno, da ne kažem nadrealistično. Tako je nakon čitanja Kafkinog »Preobražaja« 1967. godine nastao crtež »Kafka«, koji se nalazi na početku radova u mojim monografijama. Dakle, riječ i slika su bili ravnopravno prisutni u mom stvaralačkom senzibilitetu samo što sam više vremena posvećivao likovnom izražavanju. Ali svaki od temata kojima sam se bavio od »Corpusa Mysticuma«, »Judite« sve do »Marilyn Monroe«, svi su ti temati bili praćeni mojim esejističkim tekstovima. Također bih istaknuo kako zanimljivost neke teme kojom sam se bavio, kao na primjer Marijom Magdalenom, osim ciklusom slika i esejom, rezultiralo je i romanom »Raspeće strasti« – objašnjava autor.

Povezanost dvaju umjetničkih izraza kod Popovića nadilazi samo objašnjavanje jednog drugim, jer autor u svojim beletrističkim knjigama formira scenu načinjenu od stvarnog života zapletenog u iracionalno nadrealno promišljanje suprotstavljajući ga pitanjima koja se već stoljećima provlače kroz umjetnost, pokušavajući rasplesti klupko fikcije i fakcije, života i smrti, ljubavi i mržnje. Vezanost tjelesnog i iracionalnog te njihovu interakciju u intimnom prostoru čovjeka, kao i u suodnosu s okolinom i konačno univerzumom. Beletristika je prostor u kojem autor glasno promišlja. Suprotstavlja stvarne događaje koji su mu se urezali, što iz vlastitog života, što iz okoline, te ih razmata, provlači, propituje i nastavlja kroz književni fokus prethodnika u djelima sličnih tematika.

 

Literatura proizlazi iz stvarnosti

– Što se tiče beletrističkih knjiga kao što su »Ljubičasto ogledalo«, »Smrt Danila Kiša«, »Luča Njegoševe noći« ili ove najnovije knjige »Kratak život odrubljene glave« nukleus svake priče oko kojeg se gradi struktura narativa je neki stvarni događaj ili neki fenomen iz života koji je, da tako kažem, bremenito literarni. Da se, dakle, može pretvoriti, transponirati u svijet literature, u priču, pripovijetku ili roman. Naslovna priča najnovije knjige referira se na zanimljiv i intrigantan problem koji Dostojevski spominje u »Idiotu«, a odnosi se na pitanje živi li u odrubljenoj glavi, nakon dekapitacije na giljotini, još neko kratko vrijeme, sekundu ili dvije, misao. Ovim se problemom bavi i medicina. Junak naslovne priče će završiti na giljotini. Ali da bi zaslužio takvu kaznu, mora izvršiti zločin. U psihološkom profilu glavnog lika otvara se niz problema o odnosu ljubavi i mržnje. Kako racionalno, logično rasuđivanje gubi značaj pred snagom strasti. Ljubav se pokazuje iracionalnom. Također sam u ovoj priči ugradio jedan istinit detalj, tragični primjer jednog zaljubljenog čovjeka koji nije mogao podnijeti što ga je napustila osoba koju je volio. Promiskuitetna supruga jednog poznatog umjetnika. O tome se puno pričalo u mojoj mladosti. Nesretnik to nije mogao podnijeti i bacio se s trećeg kata jednog hotela u Nikšiću. Dakle, literatura koliko god izgledala imaginarna proizlazi iz stvarnosti – zaključuje umjetnik već sad najavljujući knjigu poezije »Orfejeva sjenka« koja će biti objavljena krajem godine:

– Samo stvarnost može dati ljepotu i snagu imaginarnom. To je zbirka stihova koji su nastajali godinama, bolje reći bili su ne pisani, nego zapisivani. Jer poezija se javlja kao kvintesencija literarnog izraza, kao sublimacija teme koja u formi stiha, nadrealističkog ili simboličnog, izražava puno značenje u kojem se prožimaju misao i osjećaj ili osjećaj i misao.

 

Spomenimo na kraju i kako je ovogodišnja nagrada svjetske umjetničke asocijacije Artist on Globe, koja se svake godine dodjeljuje za najbolja ostvarenja u području glazbene i likovne umjetnosti, ove godine pripala upravo Dimitriju Popoviću za knjigu »Likovni zapisi u doba korone«, za izložbu »One su ovdje«, ciklus radova u povodu 700. godišnjice smrti Dantea Alighierija, te grafičkim mapama »Triptih za Dantea«, »Diptih za Dostojevskog« i mapi »Kralj«, posvećenoj crnogorskom suverenu Nikoli I. Petroviću Njegošu.

 

O autoru

Dimitrije Popović, slikar i pisac, rođen je 1951. godine na Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine. Tijekom boravka u Parizu slikar Dado Đurić ga upoznaje s pariškim kolekcionarom Jeanom Davrayom. U sastavu njegove zbirke izlaže 1978. godine u galeriji Alexander Braumüller sa Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugim umjetnicima. U Pforzheimu 1982. godine Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona organiziraju mu zajedničku izložbu crteža i grafika sa Salvadorem Dalijem. Iste godine u povodu velikog jubileja »Leonardo a Milano 1482. – 1982.« izlaže ciklus radova »Omaggio a Leonardo« u milanskoj Palazzo Sormani. U povodu 27. umjetničkog festivala »Due mondi« grad Spoleto, u kojem se taj festival održava, organizira mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini »Jubileja 2000. godina kršćanstva« izlaže u Rimu ciklus raspeća »Corpus Mysticum« u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra conteporanea i u Pantheonu. Jedan je od sedamnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portoghesi) koji su pozvani da odgovore na »Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima«.

 

Izvor: Novi list