Besplatna dostava za narudžbe iznad 40 €
Ostvari -10% popusta na prvu narudžbu
Satirično, provokativno i uznemirujuće blisko našoj stvarnosti – Manija je roman koji brutalno razotkriva granice slobode govora.
U svijetu u kojem je razlika u inteligenciji najstrože zabranjena, a svaka naznaka natprosječne pameti smatra se uvredom, Mentalni paritet postaje nova društvena dogma. Ocjene su ukinute, titule bezvrijedne, a nazvati nekoga “glupim” može vas koštati karijere – ili slobode.
Pearson Converse, buntovna profesorica engleskog, nikada nije voljela slijepo slijediti pravila. Dok gleda kako njezini briljantni sinovi trpe posljedice ovog radikalnog pokreta, a njezina dugogodišnja prijateljica Emory – medijska zvijezda – postaje njegova najglasnija zagovornica, Pearson počinje shvaćati koliko je tanka granica između pravde i intelektualne tiranije.
Lionel Shriver u svom prepoznatljivo britkom i subverzivnom stilu secira kulturu cenzure, nametnute jednakosti i krhkosti prijateljstava u doba ideoloških ratova.
O autoru:
Lionel Shriver američka je autorica i novinarka koja živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njezin roman Moramo razgovarati o Kevinu višestruko je nagrađivano djelo, po kojem je snimljena i uspješna ekranizacija koja je svojom temom šokirala javnost. Njezini novinarski članci objavljeni su u The Guardianu, The New York Timesu, The Wall Street Journalu i mnogim drugim publikacijama. Živi i radi između Londona i Brooklyna.
MANIJA • Lionel Shriver
Ovo djelo razotkriva ono što već živimo. I to s toliko ironijske točnosti da nas više ne može nasmijati, već jedino otrijezniti...
Knjiga Manija autorice Lionel Shriver, prevedena na hrvatski jezik pod podnaslovom Nitko nije glup!, predstavlja izniman literarni artefakt našega doba, doba koje se, paradoksalno, zaklinje u slobodu, dok istovremeno maršira pod zastavom kolektivne kontrole mišljenja, jezika i razuma.
Ovo djelo, premda strukturirano kao satira, posjeduje sve odlike filozofskog romana: ono je traktat o suvremenom društvu pod maskom fiktivne budućnosti.
Kao što su Orwellova 1984. ili Huxleyjev Vrli novi svijet bile više od distopija, tako i Manija nadilazi žanrovsku klasifikaciju. Ona je opomena. I to ne zato što prikazuje nasilje, nego zato što precizno, gotovo klinički hladno, raskrinkava mehanizme društvene patologije koja se širi pod krinkom pravde, jednakosti i mentalnog pariteta.
U alternativnoj Americi 2011. godine, Lionel Shriver postavlja svoju junakinju, profesoricu književnosti Pearson Converse, usred društva koje se odreklo mjerljivih kriterija, individualne izvrsnosti i hijerarhije zasluga.
Zakon o mentalnom paritetu postao je ne samo politička činjenica, već moralni aksiom: svi su jednako pametni, i nitko ne smije biti gluplji.
Taj dekret jednakosti ne donosi oslobođenje nego regresiju: ukidaju se standardizirani testovi, obrazovne ustanove dijele diplome bez ikakvih zahtjeva, intelektualni trud postaje opasan, a uporaba riječi glup zakonski kažnjiva.
U takvome svijetu, razlika postaje zločin, a istina oblik govora mržnje.
Pearson, kao ostatak staroga svijeta, pripada onim rijetkima koji se još usuđuju misliti, razlikovati i vrednovati. No njezina uloga nije apstraktno herojska: ona je majka troje djece, od kojih je jedno izrazito inteligentno, a drugo teško dostiže intelektualne standarde. Ovdje roman prelazi iz teorije u praksu: što znači braniti meritokraciju kada to uključuje i priznavanje da vlastito dijete možda ne uspijeva?
Što znači sloboda mišljenja kada vas vlastita djeca mogu prijaviti zbog nepravilnog izraza?
Shriver izuzetno lucidno prikazuje kako mehanizmi represije u Maniji nisu grubi, nego slatkasto obavijeni u retoriku dobrote.
Umjesto batina, upotrebljavaju se riječi poput inkluzija, osnaživanje, sigurni prostori i mentalna pariteta.
Ali upravo u toj retorici se skriva totalitarna jezgra novog režima.
Stari oblik diktature zabranjivao je istinu izravno, novi to čini posredno: kroz emocije, uvredu, senzibilitet.
Ne smiješ više ništa reći, jer svaka stavka vrijeđa nekoga...
Istina više nije problematična jer je netočna, nego jer je neprikladna.
Tako Shriver razotkriva fundamentalnu slabost suvremenog demokratskog diskursa: kada osjećaji postanu zakon, istina biva ukinuta u ime nečijih osjećaja.
U tom pogledu, Manija je suvremena filozofska bajka. Njezino mitsko čudovište nije tiranin u uniformi, nego pristojni administrator, empatičan susjed, školovani cenzor, svi oni koji u ime dobra guše razliku i ukidaju misaonu kompleksnost.
Pearson Converse izgovara u jednom ulomku retorički napad na doktrinu lažne jednakosti. Govoreći o Jaredu Loughneru i Andersu Breiviku, ona ne opravdava njihova zlodjela. Naprotiv; ona kritizira način na koji društvo selektivno postupa s istinom i inteligencijom: kada je ona društveno neprihvatljiva, ona se briše iz diskursa, bez obzira na njezinu relevantnost za razumijevanje. Kada Pearson govori o Loughnerovom činu i izbjegavanju termina kognitivna diskriminacija, ona ističe kako je nova doktrina doičnosti (tj. jednakosti mentalnih sposobnosti) toliko sveobuhvatna da čak ni očigledna intelektualna oštećenja ne smiju biti javno imenovana. Shriver nas ovdje ne vodi u područje empatije, već u područje analize: ako ne smijemo izgovoriti da je netko imao poteškoće u zaključivanju, onda istinu podvrgavamo cenzuri u ime ideološkog dostojanstva. To, međutim, nije poštovanje; to je opasna sentimentalizacija.
Zatim dolazi još snažnija točka; Breivik. Breivika autorica uvodi kao nultu točku etičkog apsurda, figuru čije zlo nijedna kultura ne može racionalizirati. I točno zato ga koristi. Pearson se ne pita: "Je li bio u pravu?" Nego: "Zašto više nitko ne smije ni spomenuti da je imao određene intelektualne odlike?" Ona ne veliča njegove čine, nego osporava društvo koje briše sve neugodno; uključujući i činjenicu da je taj monstrum možda imao spektakularnu inteligenciju koju je društvo potpuno zanemarilo.
Upravo to je Shriverina najopasnija filozofska misao: ne zanemarivati ni inteligenciju zla. Jer ako se zlo čini samo zbog ludila, onda smo sigurni. No ako je dio zla racionalan, osviješten, onda smo svi odgovorni; jer smo možda šutjeli kada smo morali misliti, smijali se kada smo morali analizirati.
Vrhunac ironije dolazi u rečenici:
„Jer je sudski psihijatar dijagnosticirao da je tragično oštećen jer su ga od djetinjstva odbacivali, s dobrim razlogom, kao jebenog idiota.”
To nije blasfemija; to je epistemološki sudar. Shriver ovdje uništava tanku granicu između stvarne empatije i društvene kukavičnosti. Jer dijagnoza nije rezultat objektivne analize, nego proizvod sustava koji traži krivca u svima osim u vlastitom duhovnom dekadencijom oglodanom poretku. Breivik je, kaže, mogao biti zatvoren i spriječen, da ga je sustav ranije imenovao; ali nije, jer imenovati znači diskriminirati... A Manija živi u svijetu u kojem je i dijagnoza oblik nasilja. Tako se, paradoksalno, najveći zločini događaju upravo zato što je društvo odlučilo da je sve u redu; pa i onda kad nije. Zvuči poznato?
Je li dopušteno tražiti racionalne uzroke u iracionalnom zlu? I ne vodi li nas upravo to u dubinu stvarnoga humanizma?
Razlikovanje između peccatum ignorantiæ (grijeha iz neznanja) i peccatum malitiæ (grijeha iz zlobe) temeljilo se na umu. Ako je netko sposoban razumjeti istinu i odbacuje je, onda je odgovoran. Ako nije sposoban, onda je njegovo zlo nesvjesno, animalno, ali ne i demonsko. Shriver se, svjesno ili ne, koristi tom logikom. Breivik i Loughner nisu jednostavno "psihopati". Oni su društveni produkti, odbijeni, prešutno dijagnosticirani, istodobno inteligentni i izopćeni. A to je najopasnija kombinacija.
Pearson, time što se usudila razmatrati zabranjeni tekst, postaje heretik nove ere. Više nije važno što je rekla, važno je što ne bi smjela reći. Taj filozofski prijelom čini Maniju ne samo kritikom, nego i ogledalom: koliko je sloboda mišljenja uopće moguća kada se forma stavlja ispred sadržaja, a percepcija ispred argumenta?
Posebnu kritiku Shriver upućuje kulturi infantilizacije.
U svijetu Manije, djeca prijavljuju roditelje, studenti ucjenjuju profesore, a institucije savijaju koljena pred emocijama najosjetljivijih.
To nije karikatura, nego literarni refleks realnih pojava: pedagogije koje zabranjuju frustraciju, fakulteta koji ukidaju lekciju kako ne bi uvrijedila, korporativnih odjela koji nadziru govor.
Naša realnost...
Pearson, odrasla osoba u svakome smislu riječi, ostaje usamljena. Ne jer je preinteligentna, nego jer je odrasla. Jer razumije da sloboda nosi težinu, da razlika uključuje bol, da pravda ne znači jednak ishod, već jednak pristup. Takva zrelost u Maniji postaje subverzivna.
Osim političkog i društvenog sloja, roman nosi i osobnu priču o raspadu prijateljstva. Emory, Pearsonina dugogodišnja prijateljica, odabire pragmatizam: ona ulazi u orbitu medijske moći, prihvaća kompromis, opravdava šutnju. Time Pearson gubi ono što bi za mnoge bilo važnije od slobode govora: osobnu povezanost...
Knjiga MANIJA ne daje odgovore, niti nudi recept za izlazak iz krize.
Umjesto toga, postavlja pitanja:
Što se događa kada inteligencija postane elitizam? Kada sposobnost postane prijetnja? Kada je mišljenje dopušteno, ali samo ako je već unaprijed potvrđeno?
Autoričin stil je gust i oštar, rečenice duge, misaone digresije hrabre. Ali sve to stoji u funkciji jedne više svrhe: očuvanja uma u našem “vrlom novom dobu” kada društvo sve više ide u smjeru na njegovo raspuštanje u ime višeg dobra.
MANIJA je literarni acta non verba, čin misli protiv tlačenja oblika; ona nas ne poziva na borbu protiv gluposti, nego protiv zabrane da o gluposti govorimo.
U tome je njezina snaga i njezina opasnost. Ova knjiga ne pretendira na popularnost. Ona nastoji biti istinita. A to, u svijetu Manije, već znači biti kriva...
Martina, Knjiški Moljac
...
Izdavač: Mozaik knjiga
Prijevod: Vesna Valenčić
sviđala mi se knjiga, sviđao mi se prikaz društva koje gubi realnost i prelazi iz krajnosti u krajnost...