RECENZIJA Valentina Bandžar, DNA priča autor

Priče o Holokaustu uvijek bole jednako. Koliko god se knjiga ispisalo i izdalo, uvijek ću imati suze u očima dok ih čitam. Tako se dogodilo i sa “Knjigom izgubljenih imena.”
Pročitala sam je u nepuna 24 sata i apsolutno se ne sjećam jesam li između poglavlja nekud izašla ili nešto pojela?!

Priče o Holokaustu ne čitam često, ali godišnje sigurno pročitam knjigu – dvije. Svaka do sada je bila bolna i o njoj sam dugo nakon pročitanog razmišljala. Što i treba tako da bude. Nekako mislim da nas baš ovakve teme uče da budemo bolji ljudi i nikada ne dozvolimo sebi da mi, kao nove generacije, ponovimo prošlost. Iznimno mi je drago što se pišu, što su pisci diljem svijeta inspirirani tom temom i što što će, nadam se, pisati dok je svijeta.

Kristin Harmel jedna je od takvih autorica. Koliko sam uspjela isčitati iz njezinih bilješki, ovo joj nije prvi roman na tu temu, a sigurno neće biti ni posljednji. Što se tiče mojeg osobnog mišljenja, jedva čekam pročitati njezin novi roman.

Jer ovaj joj je bio pun pogodak. Naravno sa jednakom boli kao i svaka priča o Holokaustu koju sam pročitala do sada. Ništa manje, ništa više.

Eva bježi iz Pariza nakon uhićenja njezina oca, poljskog Židova. Bježi zajedno sa majkom u jedno planinsko selo u francuskoj koje je možda jedino sigurno mjesto u državi. A kada si Židov i kada si u 1942 godini, uzimaš ono što ti se nudi, jer budimo iskreni nemaš baš puno opcija. Za otići iz Pariza, Eva će morati prvo krivotvoriti dokumente što joj ide i više nego dobro. Ta umjetnička crta s kojom je rođena u budućim tjednima i mjesecima pomoći će stotinama Židova, najviše onima koje rat pogađa najviše, a tu su djeca bez roditelja.

Uz pomoć člana pokreta otpora, Remyja, Eva uči, stvara, a usput se i zaljubljuje. Ali kada si Židovka i živiš u vremenima u kojima je sve protiv onoga tko si, a ne kakav si, ni ljubav ne može opstati dugo.

Evu muči jedna stvar. Kako će djeca doznati za svoje prave identitete jednom kada rat završi i oni odrastu? Zato dolazi na ideju da u jedan svezak kojega će nazvati Knjiga izgubljenih imena, ispiše na tajanstvene načine njihova prava imena. U nju unosi i jednu važnu životnu poruku na čiji odgovor nikad neće prestati čekati.

Obično pero + malo mašte = ČUDO za tijek povijesti

A ono što me najviše dirnulo od svega jest da su stvarno postojali ljudi koji su sa običnim perom, maštom i dobrim srcem spasili na tisuće Židova…

 

Izvor: DNA priča autor