RECENZIJA Tihana Malenica Bilandžija, Budi dobro

Inspirirana stvarnim povijesnim događajima iz kanadske pokrajine Quebec i životom svoje pokojne majke, Joanna Goodman ispisala je priču o pronađenoj pa izgubljenoj ljubavi, o oduzetom pa povraćenom majčinstvu i djetinjstvu.

Od prve stranice „Dom za neželjene djevojčice“ (Mozaik knjiga, 2021.) drži pažnju čitatelja prikovanu za fabulu čiji slijed nas podsjeća da neke odluke imaju trajne i nepovratne posljedice na tijek našeg života čak i onda kada nam se u svakodnevici življenja čini da to nije tako. Neumoljivo ostaju u našoj duši oduzimajući joj mir i spokoj kroz događaje i okolnosti koje nas zadese, a koje niti ne povezujemo s tim odlukama. Duhovi iz prošlosti, koji traže biti viđeni i dobiti mjesto koje im pripada, ne miruju dok se to ne ostvari.

 

Dom za neželjene djevojčice, Joanna Goodman

Elodie je siroče, a Tata joj je objasnila kako to znači da nema majku ni oca. Kada ju je Elodie jednom upitala zašto nema, ona joj je posve jasno rekla: Živiš u domu za neželjene djevojčice zato što si rođena u grijehu i tvoja majka te nije mogla zadržati. To znači da je Elodie ipak nekoć imala majku i da je sada nema. Katkada se zapita kakva je to osoba, ta majka koja je dopustila da je odvedu od nje. Gdje je ona sada? Kamo je otišla? Što znači to biti rođen u grijehu? I zašto se to zove dom za neželjene djevojčice? Ako sve one žive tu, razmišlja, onda ih redovnice sigurno žele. Redovnice ne odgovaraju na takva pitanja. Samo je uče da se lijepo ponaša i ostavi dobar dojam na posjetitelje, opetovano je podsjećajući na to da nema ništa važnije od toga da je izabere neki dragi bračni par te da može odrastati u pravoj obitelji, a ne u sirotištu.

J. Goodman je svoju priču smjestila u vrijeme kada su zbog donošenja novog zakona prema kojem su psihijatrijske bolnice ostvarivale pravo na veće državne subvencije nego sirotišta pa su ova potonja u Quebecu gotovo preko noći pretvorena u umobolnice, a brojna siročad proglašena mentalno zaostalima ili psihički bolesnima. Uza sve to, trpjela su redovito nehumano postupanje i zlostavljanje redovnica što je njihovu sudbinu učinilo dodatno teškom.

Maggie se probudi iz užasne noćne more, plačući tako glasno da probudi Rolanda. Nagnu se i drhtavim prstima upali svjetiljku. Srce joj kuca ubrzano.
– Što je dušo? – upita on, položivši ruku na njezino rame.
– Sanjala sam da se utapam. – reče ona, nastojeći se smiriti.
– Bila sam trudna i oboje smo se utapali, djetešce i ja. Pomišljala sam samo: Ne mogu i ovo izgubiti. Ah, Rolande, bilo je grozno!

Ne spomenu da se to nerođeno djetešce u njezinu snu zvalo Elodie. Roland je privuče k sebi i oni ponovno legoše, ostavivši, na njezino inzistiranje, svjetiljku upaljenu.

Odvojene na samom porodu, Maggie kao majka kojoj to nije bilo dopušteno biti i Elodie kao dijete kojem je oduzeto iskustvo odrastanja uz svoje roditelje, preko dva desetljeća žude za ponovnim susretom. Iako ih život nije štedio, nada ih nikad nije napustila, a osjećaj ljubavi se ispreplitao s krivnjom kod Maggie te nevjericom i ljutnjom kod Elodie. Kakva je to majka koja napusti svoje dijete? U što izraste dijete bez ljubavi svoje majke? Portretirajući put koje su prošle da bi se ponovno našle jedna uz drugu spisateljica daje vrlo plastičan presjek prijenosa određenih obrazaca ponašanja kroz generacije i kako smo neraskidivo vezani za svoje pretke, a njihove sudbine itekako utječu na našu. Također, dojmljivo predočava kako iz ljubavi i griješimo i ispravljamo prethodno počinjene greške, ali i kako okruženje i okolnosti u kojima živimo uvelike utječu na naše odluke.

– Možeš li mi oprostiti? – U pogledu svoje majke Maggie vidi ranjivost koju je teško povezati sa ženom kakvu je cijeli život poznavala. Ne može se prisiliti reći da. Iako se osjeća lišenom krivnje, nije to dovoljno. Još ne.

Maman se osovi na noge i privuče Maggie u previše čvrst zagrljaj. – Žao mi je, cocotte. – promrmlja ona i Maggie osjeti toplinu njezina daha uz svoju kosu. Maggieno tijelo ostade kruto u majčinu naručju. Kako je neobično biti tako zagrljen, pomisli, dok je Mamanine debele ruke stežu iznenađujućom žestinom. Više od tri desetljeća ljubavi slilo se u tu jednu dobronamjernu, ali zakašnjelu gestu.

Uz ovaj, J. Goodman autorica je još četiri romana („Harmony“, „You Made Me Love You“, „The Finishing School“ i „The Forgotten Daughter“) koji zasad nisu dostupni u hrvatskom prijevodu. Sa suprugom i dvoje djece živi u Torontu.

 

Izvor: Budi dobro