RECENZIJA Tihana Malenica Bilandžija, Budi dobro

Gabor Maté je liječnik s dva desetljeća iskustva u obiteljskoj medicini, palijativnoj skrbi te radu s ovisnicima o drogama i psihičkim bolesnicima. S vremenom se dodatno posvetio i temama razvoja djece (s naglaskom na poremećaj pažnje s hiperaktivnošću), traume i odnosa stresa i bolesti.

Međunarodni je govornik i autor bestselera objavljenih na više od dvadeset jezika: „Scattered Minds: A New Look at the Origins and Healing of Attention Deficit Disorder“ (1999.), „When the Body Says No: The Cost of Hidden Stress“ (2003.), „Hold on to Your Kids: Why Parents Need to Matter More Than Peers“ u koautorstvu s Gordonom Neufeldom (2004.) i „In the Realm of Hungry Ghosts: Close Encounters with Addiction“ (2008.). Za ovu potonju je nagrađen Nagradom Huberta Evansa za publicistiku, a za svoj cjelokupni rad ordenom Order of Canada i priznanjem za građanski doprinos grada Vancouvera.

Kada tijelo kaže ne – cijena skrivenog stresa, Gabor Maté

U knjizi „Kada tijelo kaže ne – cijena skrivenog stresa“ (Mozaik knjiga, 2020.) Maté pokazuje kako emocije i psihološki stres sudjeluju u nastanku kroničnih bolesti.

Priroda stresa nije uvijek ono na što ljudi obično misle. Ona nije izvanjski stres rata, gubitka novca ili nečije smrti, nego unutarnji stres primoranosti da se prilagodiš nekom drugom. Meni se čini da rak, ALS, multipla skleroza, reumatoidni artritis i ostale slične bolesti pogađaju ljude koji imaju slab osjećaj sebe kao neovisnih osoba. Odnosno, možda jesu iznimno uspješni u poslu ili intelektualno, ali na emocionalnoj razini imaju slabo diferenciran osjećaj vlastitog ja. Žive u reakciji na druge, nikad doista ne osjećajući tko su oni sami.

Kombinirajući stvarne životne priče svojih pacijenata sa spoznajama znanstvenih istraživanja autor razotkriva nevidljive veze između našeg suočavanja s emocijama i doživljaja stresa sa oboljenjima koja razvijamo. Štoviše, upućuje nas na promišljanje na koji način pojava bolesti može biti upozorenje vlastitog tijela da u našem životu nešto nije u redu nakon što neko (duže) vrijeme to ne uspijevamo ili ne želimo osvijestiti u umu.

U brojnim istraživanjima raka, najdosljednije utvrđen čimbenik rizika je nesposobnost izražavanja emocija, a posebno osjećaja povezanih s ljutnjom. Potiskivanje ljutnje nije apstraktna emocionalna osobina koja zagonetno dovodi do bolesti. Ono je veliki rizični čimbenik jer povećava fiziološki stres na organizam. Ne djeluje samo, nego zajedno s drugim rizičnim čimbenicima koji ga najčešće prate, kao što je bespomoćnost i manjak društvene podrške. Osoba koja ne osjeća ili ne izražava „negativne“ emocije bit će izolirana čak i kad je okružena prijateljima, jer se njezino pravo ja ne vidi. Osjećaj beznađa posljedica je kronične nesposobnosti da budemo ono što jesmo na najdubljoj razini. A beznađe vodi do bespomoćnosti, jer ništa što možemo učiniti ne doživljavamo kao nešto što će promijeniti situaciju.

G. Maté sagledava pacijenta holistički uzimajući u obzir njegove simptome, ali i širi kontekst života unutar kojeg su se oni pojavili i egzistiraju. Upoznaje čitatelja s tzv. psihoneuroimunoendokrinim sustavom (PNI) kako se naziva funkcionalna isprepletenost i međudjelovanje žlijezda i organa koji reguliraju našu fiziologiju i ponašanje. On obuhvaća mozak i živčani sustav, imunosne organe i stanice te endokrine žlijezde. Njihova međusobna povezanost omogućuje prepoznavanje potencijalnih unutarnjih i izvanjskih prijetnji te kreiranje biokemijskih promjena i biranje ponašanja kojima će ih se otkloniti uz minimalnu štetu po organizam. U pojašnjenju nastanka bolesti autor se ne ograničava samo na genetske predispozicije i djelovanje štetnih tvari izvana na stanice čime se oštećuje njihova genska struktura već ga proširuje na obrasce ponašanja i suočavanja sa stresom koje gradimo još u djetinjstvu s posebnim naglaskom na načine nošenja s emocijama poput ljutnje i tuge.

Biologija potencijalne bolesti nastaje rano u životu. Moždani mehanizmi stresne reakcije programirani su iskustvima koja počinju u ranom djetinjstvu i zato su implicitna, nesvjesna sjećanja koja upravljaju našim stavovima i ponašanjima prema sebi, drugima i svijetu. Rak, multipla skleroza, reumatoidni artritis i druge bolesti koje smo ovdje proučili nisu nagli novi događaji u odraslom životu, nego vrhunac cjeloživotnih procesa. Ljudske interakcije i biološki imprint koji su oblikovali te procese dogodili su se u razdobljima naših života kojih se možda svjesno ne sjećamo.

Upravo zato što pacijentu ne pristupa kao izoliranoj jedinki već ga stavlja u njegov životni kontekst, uzimajući u obzir njegova iskustva od rođenja do trenutka kada mu je dijagnosticirana bolest, Maté naglašava važnost multidisciplinarnog liječenja. Osim farmakoterapije ističe dobrobiti psihoterapijskog rada s pacijentima, njihovog osnaživanja da budu spremni objektivno sagledati svoj život i prihvatiti ga takvog kakav jest. Bez zamagljivanja, „ružičastih naočala“ ili vrednovanja (a posebno osuđivanja). Na tim temeljima moguće je uspješno jačati svjesnost, odnosno sposobnost da smo u svakom trenutku svog života u stanju uočiti tjelesne znakove stresa i upozorenja da idemo u pogrešnom smjeru ili živimo u neskladu s našom istinskom prirodom.

Jedan mi je terapeut jednom rekao: „Ako moraš izabrati između osjećaja krivnje i ogorčenosti, uvijek izaberi krivnju.“ Otkad sam čuo tu mudrost, mnogima sam je prenio. Ako vam odbijanje stvara osjećaj krivnje, a pristanak za sobom ostavlja ogorčenje, izaberite krivnju. Ogorčenje je samoubojstvo duše.

 

Izvor: Budi dobro