RECENZIJA Tamara Štiglić Vodopić, Čitam Gledam Slušam

Zelim vam lijepi ponedjeljak uz osvrt na knjigu koja me nasmijala, naljutila, potresla i rastuzila. Predivno stivo 

Volim knjige o knjigama, a ova je oda knjiškome svijetu, kroz sve grozote koje opisuje, pokazuje i kako knjige mogu povezati, a često nekoga i spasiti.

Ispričana kroz dva vremenska razdoblja, jedno četrdesetih godina u Parizu dok bijesni 2.svjetski rat, a drugo osamdesetih godina u saveznoj američkoj drzavi Montani. U Parizu upoznajemo Odile kojoj se ispuni san te se zapošljava kao knjižničarka u američkoj knjižnici. U Montani
djevojčica Lily proživljava svoje tinejdžerske godine bez majke, uz očevu novu suprugu i tajanstvenu Francuskinju koja će je naučiti što je najvažnije u životu.
Jer za Lily jos nije kasno.

“Oni koji su ti najbliži mogu ti okrenuti leđa zbog neke sitnice. Možeš se osloniti jedino na sebe.”

Često se zapitamo kako bismo reagirali da smo se našli u nekim situacijama u prošlosti. Bismo li ostali ljudi ili bi se naše najgore osobine pokazale.

“Neki ljudi su baš onakvi kakvima se čine.”

Ovaj roman suočava nas s onime što se događalo u mnogim ratovima. Ljudi jednostavno izgube kompas, u njima prevlada nešto što možda nisu ni znali da postoji. Mnogi muškarci griješe zbog osjećaja časti, izdaja je prva stvar na koju svi ukazuju i pod njenim opravdanjem ljudi čine strahote. Ova potresna priča dokazuje i koliko su zavist i ljubomora strašne, koliko života mogu uništiti.

“Sada sam znala da ljude koji govore okrutne stvari trebam izbaciti iz svog života.”

Zadnjih sto stranica pročitala sam s ogromnom knedlom u grlu, sa suzama u očima jer, nažalost, stvari se ne mijenjaju. I danas smo svjedoci podjele među ljudima, a najstrašnije je koliko brzo neki to prihvate. Nekima je najdraže viriti u tuđe živote, prozivati, osuđivati i likovati.

“Svaka osoba odgovorna je za svoje postupke.”

Nije sve sivo ovdje, ovo je i predivan roman o snazi žena, o tome kako je važno držati se zajedno i kako je dobro svoj ponos ponekad ostaviti sa strane. Ovaj roman veliča knjiški svijet, govori o ljepoti jezika i ipak daje nadu da nisu svi toliko sebični i da za sve postoji jedan maleni kutak u kojima se nalazi sve što im je važno. Samo ne smiju zaboraviti na to.

“Knjige su kao ljudi, bez kontakta prestaju postojati.”

Americka knjiznica u Parizu otvorena je 1917.i danas je najveca knjiznica u Europi koja sadrzi naslove na engleskome jeziku.

 

Izvor: Čitam Gledam Slušam