RECENZIJA, Tamara Štiglić Vodopić, Čitam Gledam Slušam
Svako toliko mi baš treba štivo koje će me opustiti, razveseliti i ostaviti s nekom toplinom oko srca. Cijeli grad priča takav je roman. Duhovit koliko je potrebno, luckast, simpatičan i stvarno pozitivan. Nije jedan od onih koji me ostavio u dubokim promišljanjima, ali sjetit ću ga se kao preporuke svima koji žele posegnuti za zanimljivom pričom, pomalo drugačijom od očekivanog. Nakon njega sam se dobro osjećala. I to je sve što mi je trebalo.
“Gradić nije bio bogat, ali jedni drugima smo bili podrška.”
Sve je počelo 1889. godine u Missouriju, državi američkog Srednjeg zapada u koju je doputovao Šveđanin Lordor Nordstrom. Odlučio je napustiti svoj rodni kraj i kupiti zemljište u dalekoj obećanoj zemlji. Lordor je to i učinio i ubrzo mu se pridružilo još istomišljenika, radišnih i dragih ljudi koji su imali sličnu viziju budućnosti. Lordor je bio skroman muškarac kojemu je u tridesetsedmoj godini života nedostajala još samo supruga. Napisao je oglas, poslao ga i pronašao životnu suputnicu u mladoj Katrini koja je zbog njega doputovala iz Chicaga. Malo pomalo, njihov se Elmwood Springs proširio. Bio je to grad simpatičnih doseljenika, brbljavih ženica i upornih muškaraca. Svatko je više manje sve znao o svojim sugrađanima. Kako u životu, tako i u smrti. Spokojna livada mjesto je gdje su pokapali preminule stanovnike svoga grada. Zanimljivo je da je ta livada bila sve samo ne spokojna.
“Naravno, tada još nitko nije znao za neobične i tajanstvene događaje koji će se odviti na tome brežuljku. Sve da im je za njih netko i rekao, ne bi mu ni u ludilu povjerovali.”
Iako bi sam sadržaj mogao nagovještati nekakve spletke i intrige, u ovom ih romanu nema. Priča prati razdoblje od preko sto godina, kroz koje nas autorica podsjeća na zanimljive i važne događaje, većinom vezane uz američku povijest i sve začinjava osebujnim likovima, ponekom simpatičnom životinjom i mnogim životnim (i neživotnim) situacijama. Ljubav, prijateljstvo, svađe, prijevare, ali i gubitak i smrt. Ničeg nas nije poštedjela, ali sve je izvela iznimno pametno i lukavo. Usredotočila se na svjetle točke ljudskih života, na trenutke se okrenula i onima ne tako lijepima, ali uspjela je napisati roman nakon kojeg bi se većina nas mogla osjećati razdragano.
Dokazala se Flagg već davno svojim Pohanim zelenim rajčicama i iako ovaj roman sigurno neće doživjeti ni približan kultni status, još je jednom pokazala da zna pripovijedati, da je majstorica u predstavljanju tolikih različitih likova da joj se samo možemo diviti. Njeni su likovi stvarni ljudi, oni koje susrećemo ili pozdravljamo u prolazu, članovi naših obitelji i naši prijatelji, mi sami. Užitak je i melem upustiti se u čitanje takvog romana, svjesni da nećemo ostati bez riječi ili o njemu razglabati mjesecima nakon što smo ga pročitali, ali romana koji će nas u tom trenutku obuzeti, nasmijati i zaista oraspoložiti. A takvih nam treba.
“Život je mnogo lakši nego dok ste vi odrastali i žene se smiju baviti čime žele, a tu je i internet… no, cijeli se svijet promijenio. Iskreno, ja smatram da sam odrasla u najbolje moguće vrijeme.”
Izvor: Čitam Gledam Slušam