RECENZIJA Svijet filma
Ovaj nam roman donosi avanture dvanaestogodišnjeg Dennisa koji živi uobičajenim životom za svoje godine, sa starijim bratom i s ocem. Nakon rastave roditelja, Dennis se osjeća tužno, pogotovo u situaciji kada mora živjeti kod oca, što mu teško pada jer mu majka iznimno nedostaje. Kroz koje će sve peripetije proći glavni lik kada mu haljine i moda postanu centar svijeta, provjerite između ovih lijepih korica.
Čitateljska ekipa „Nedopričljivi“ iz Gradske knjižnice Rijeka čiji sam ponosni član, za mjesec travanj odabrala je čitati knjigu „Dječak u haljini“ Davida Walliamsa. Tjedan dobre dječje knjige se obilježava u knjižnici 19.-25.04.2021. pa u to ime baš ovim naslovom slavimo dječje knjige i čitanje. Nije nam ovo prva Walliamsova knjiga, čitali smo prošle godine „Djedov veliki bijeg“ i lijepo se raspričali i zapolovili u tim nekim „mlađim“ vodama u kojima je unutarnje dijete bilo sretno. Isto nam je uspjelo i ovaj put bez obzira što smo sastančili preko Zoom aplikacije. Ne žalimo se jer bolje ikako nego nikako.
Osim što je u travnju Tjedan dobre dječje knjige u knjižnici, Dječaka smo odabrali još prošle godine za čitateljski zadatak kada se naslov spomenuo u jednom članku lokalnog portala. Knjigu su, naime, dobila djeca jedne osnovne škole povodom sv. Nikole, na što se „dignuo na zadnje noge“ jedan političar kada mu je dijete pokazalo dar koji je dobio u školi. Tvrdi da ne živimo u srednjem vijeku da zabranjujemo knjige. Ali… Tko to voli i podržava, neka slobodno čita svojoj djeci, ali je apsolutno neprihvatljivo da se to nameće kao poželjno ponašanje kroz financiranje iz općinskog proračuna i nametanje takve ideologije desetogodišnjacima. Bio je frapiran jer je kroz praksu Europskog suda potvrđeno da država ne može i ne smije odgajati djecu protivno volji njihovih roditelja, a ovdje su si to uzeli za pravo. Sama knjiga ima savršenu repliku na kometar: „Svi ti ljudi koji bez razmišljanja osuđuju druge, bili oni političari, vjerski vođe ili što god, najčešće su sto puta gori od onih kojima sude!“
Čitajući članak čovjek bi pomislio da je ovo neka urota, u najmanju ruku „Zrinsko-Frankopanska“, na roditelje i njihov pokušaj zdravog i „normalnog“ odgajanja djece. Kad ono, sam vrag iz knjige viri! Možda bi i bilo tako da je dotični pročitao roman prije nego je izjavljivao svoja mišljenja, ovako je to sve bilo napamet, na osnovu naslova, čini se. Tko donosi sud o nečemu što nije pročitao/pogledao?
Cijela ta zbrka je kumovala našem čitanju Dennisovih dogodovština i dokazala (što je očito) da je ovo dječja knjiga kojoj je glavna tema prilagodba djeteta nakon odlaska jednog od roditelja. Teme koje ju prate su ljubav između braće, roditeljska ljubav, prijateljstvo, prilagodba na novi način života, bitnost raznolikosti te podrška iste. Kao što je u knjizi i navedeno: „Ali, znaš, bilo bi dosadno da smo svi isti, ne?“. Sve je to stilski lijepo i jedostavno, simpatično i duhovito i ovaj put napravio Walliams, svjetski poznat po svojim dječjim knjigama, dok ilustracije Quentina Blakea savršeno prate cijelu priču.
Tko donosi pravila normalnosti? Razumljivo je da imamo neke kulturne i pristojne norme uz urednost i čistoću, ali koliko je nas, toliko je i različitih pogleda na sebe i svijet oko sebe. Djetinjstvo je naš temelj i na njega sve nadograđujemo. „U Dennisovoj je kući bilo daleko lakše razgovarati o nogometu nego o osjećajima.“ Nije uvijek lako, to znam, ali isto tako vjerujem da onima koji žive sa svojom kreativnošću, velikom i bujnom maštom, dani lakše prolaze s obzirom da su često u svom šarenom i pozitivnom svijetu, kao i Dennis u ovoj priči. Različitost, kreativnost, posebnost, drugačiji pogled na život treba podržati, pogotovo kod djece kako bi odrasli u onu osobu za koju su rođeni.
Mi ovisimo o okruženju i odgoju, učenju i prihvaćanju onoga što moramo, a na nama je da mijenjamo ono što možemo kao pozitivan put prema naprijed. Ono što nosimo na sebi (odjeća, nakit, obuća, šminka, frizura) je produžetak naše nutrine i baš zato ne možemo očekivati istu percepciju kako naše, tako ni tuđe vanjštine. Budimo ono što jesmo, drugačiji, svoji i ponosni na sebe.
„Znaš, ja mislim da su dosadna sva ta silna pravila o tome što ljudi smiju, a što ne smiju odijevati. Pa svi bi trebali smjeti nositi što god im se sviđa, zar ne?“
Izvor: Svijet filma