RECENZIJA Svijet filma

Pročitali smo knjigu koju je napisala Fannie Flagg, Pohane zelene rajčice. Našu recenziju knjige Pohane zelene rajčice pročitajte u članku.

Autor: Fannie Flagg
Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 1998.

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Razočarana životom, često neraspoložena i tmurna Evelyn Couch jednom tjedno ima obavezu sa suprugom posjetiti svekrvu u Staračkom dom. Obaveza postaje zadovoljstvo kada upozna veselu, pričljivu i uvijek pozitivnu Ninny Threadgoode. Starica od devedesetak godina, još uvijek puna elana, priča joj svoju životnu priču koja raduje obje, gradi njihovo prijateljstvo i tako mijenja Evelynin životni stav nabolje.
Vraćamo se u prošlost, 1930.-ih i 1940.-ih godina u Alabamu. Centar radnje je malo mjesto koje ima svoju gostionicu Whistle Stop, a najbitnija zajednica je velika obitelj Threadgood. Teme su razne i zadovoljit će svačiji ukus jer odnosi između crnaca i bijelaca, ljubavi kako romantične tako i prijateljske, roditeljstvo, odgoj, poštenje, buntovništvo, obećavaju dobru priču.

Vrijeme radnje i teme ove knjige nisu nepoznanica. Čitajući sam se prisjetila naslova kao što su Ubiti pticu rugalicu, Boja purpurna, Sluškinje i dr.,a  sada i „Rajčice“ mogu staviti u isti koš s ovim odličnim naslovima. Način pripovijedanja me podsjetio na Crveni adresar i potaknuo mi osmijeh na lice jer kada nam priču pripovijeda bistra i jako živa žena u svojim poznim godinama njezina sjećanja su najčešće puna ljubavi, topline i sretne nostalgije. I još kada nam pisac uspije sve te emocije prenijeti, za mene je to pun pogodak!

Trenutna situacija s koronom i sve što ona nosi, doprinijela je da si nisam uspjela nabaviti fizičku knjigu, ali sam ju pronašla u bespućima interneta u elektroničkom obliku. Moj Kindle opet spašava! U početku sam knjigu čitkala, prvu polovicu par dana, imala sam obaveza, pa bih prije spavanja bila preumorna za puno teksta. Ne mogu reći da sam bila nešto osupnuta sa svime jer trebalo je prvo pohvatati sve likove iz Ninninog mladenačkog života. A tu ih je stvarno bilo puno, bez obzira što se radnja događa u populacijski malom mjestu.

Svojeglava Idgie Threadgoode, njezin brat Buddy, Ruth Jamison, Sipsey, Big George, Smokey Lonesome, Grady Kilgore samo su temelj zajednice koja je bila toliko raznolika koliko je bilo i likova. Svi su oni bili bitni, svi su oni imali svoje prste u u Ninninom životu i morala ih je spomenuti kako bi sve imalo smisla i kako bi cijela priča na kraju sjela na mjesto. Zabilježila sam si bitnija imena i tada ponovno uhvatila Kindle i drugu polovicu knjige pročitala u jednom „gucu“. I to je bilo TO!

Smješila sam se, čudila (otvorenih usta), raznježila, nasmijala na humor stare Ninny („- Eto vidiš, kad sam se rodila, nisam vrijedila bogznašto, a sad sam antikvitet neprocjenjive vrijednosti. Netko bi za mene sigurno masno platio.“) i na kraju dobrano zasuzila. Dirnuli su me! Svi! Svatko na svoj individualan način, vjerojatno baš onako kako je Fannie Flagg to i zamislila. Ovo je jedna od onih priča koje imaju za cilj pričati o „pravim“ ljudima i njihovim željama, nadama, vjeri, ljubavi, prijateljstvu i tada svi segmenti diraju čitatelja točno tamo gdje si nađe poveznicu. Toplo, dirljivo, duhovito, tužno, sretno, zahvalno i što je najbitnije uvijek okrenuto pozitivno prema budućnosti. Čitajte i upoznajte cijelu ovu ekipu. Zaslužili su!

Kako smo mi i filmski portal, a ja inače jako volim filmove, ne bi bilo u redu da nisam nakon čitanja pogledala i film snimljen po dotičnom naslovu. „Fried Green Tomatoes“ iz 1991. ima odličnu glumačku postavu i nisam sumnjala da će ekranizacija knjige biti na nivou. Jessica Tandy je utjelovila Ninny Threadgoode te za tu ulogu u kategoriji sporedne ženske uloge bila nominirana za Oskara, Zlatni globus i Baftu. Kathy Bates je bila odlična kao Evelyn Couch i tom si ulogom pribavila nominaciju za glavnu žensku ulogu Zlatnog globusa i Bafte. Film je bio nominiran za Oskara u kategoriji za najbolji adaptirani scenarij gdje je spisateljica Fannie Flagg imala najveću ulogu, a nominiran je i za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma. Odlične su bile i Mary Stuart Masterson kao Idgie Threadgoode i Mary-Louise Parker kao Ruth Jamison.

Svi znamo da sve nabrojano ne znači ništa ako emocija i cijelo ozračje koje imamo u knjizi izostane. Ovdje je stvarno bila ekipa iz snova za ovakvu jednu toplu i emotivnu priču. Svi su bili baš onakvi kakvi su morali biti. Jedino mi je žao što se nisu svi događaji i odnosi mogli predstaviti i u filmu jer bilo je tu još dobrih scena. S obzirom na brojnost likova i kompleksnost cijele radnje, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti, izbacivanje i korigiranje detalja se podrazumijevalo. Iako ne volim kada se čačka po završetku i mijenja ga se, ovdje će se uočiti razlika koja će nekima možda i više odgovarati. Izmjena jednog detalja kraja ne mijenja priču kao u nekim drugim filmovima (Inferno npr.), ali ja sam ona kojoj je knjiga završila za nijansu bolje od filma.

Oni koji vole i knjige i filmove odnosno filmove snimljene po knjigama, vjerujem da su svjesni kako bi trebali odvojeno promatrati ta dva medija. Ne samo u ovom primjeru, već uvijek. Jer ipak, film rađen po knjizi je viđenje u biti jedne osobe, režisera. Teško da će se njegovo i viđenje svih čitatelja poklopiti i biti baš onako kako smo ga mi doživjeli. S time na umu, volim podvući paralelu i vidjeti što se meni slaže ili ne slaže, sviđa ili ne sviđa, ali mogu ih sagledati kao odvojene  medije. Ovdje mogu reći da je film lijepo popratio knjigu te od mene imate preporuke i za čitanje i za gledanje „Pohanih zelenih rajčica“.

Bilo je tu i dosta lijepih citata, pa sam izdvojila par:

„Čudno je to, kad si dijete, čini ti se da vrijeme nikad neće proći, a kad navršiš devedesetu, prolijeće kao da si u brzom vlaku za Memphis.“

„Mislim da su siromašni ljudi dobri, svi osim onih koji su zli… A ti bi bili zli i da su bogati.“

„Znate, srce se može slomiti, ali svejedno i dalje kuca.“

„Od toga sada živim, dušo, od snova, snova o onome što sam nekoć radila.“

„Dušo, od mržnje nema nikakve koristi. Samo ćeš postati ogorčena. Ljudi si ne mogu pomoći, onakvi su kakvi su, isto kao što tvor ne može ništa zato što je tvor. Da ima izbora, sigurno bi radije bio nešto drugo. Što ćeš, ljudi su slabi.“

„Oni kojima je najteže uvijek govore najmanje.“

Uz ovaj naslov potražite i ostale koji su dospjeli među naše NAJBOLJE KNJIGE.

 

Izvor: Svijet filma