RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju

PRE-KRA-SNA. Prekrasna. Preprepreprekrasna. Evo, nemam riječi kojima bih opisala ovu knjigu. Mogu samo pokušati, unaprijed znajući da neću pronaći dovoljno dobre riječi da to učinim, i nadati se da ćete u mom nesuvislom uzbuđenju i oduševljenju prepoznati djelo fantastične književnosti itekako vrijedno čitanja.
Nekada davno, dok sam bila studentica, slušala sam kao izborni predmet Grčku mitologiju. Tada me je ona fascinirala, no s godinama sam nekako izgubila zanimanje za nju. Naravno da mi je itekako dobro poznata priča o Jasonu i Argonautima, čitala sam je na engleskom, i to je bilo ako se dobro sjećam moje prvo upoznavanje s pojmom „quest“ kojeg se živo sjećam i dandanas – putovanje na koje određeni junak kreće, često u potrazi za nečim, u ovom slučaju za zlatnim runom, a na tom putovanju nerijetko mora savladati više prepreka, ubiti neka čudovišta, poraziti svoje neprijatelje. Za nagradu, živjet će vječno i baladama koje opjevavaju takve junake i koje se prenose s koljena na koljeno kroz generacije. Eh, sad, o „questu“ bih vam mogla pisati do preksutra, jer vjerujem kako je svatko od nas doživio neki svoj oblik takvog putovanja, savladavši uspješno te prepreke, boreći se s razno-raznim čudovištima, izlazeći na kraju kao pobjednik iz cijele te balade, koju pjevamo sami sebi da se podsjetimo na naša osobna junaštva.
No ovo je priča o junakinji kakve ne srećemo tako često, pa ona zaslužuje danas svu našu pozornost. Atalanta je kao beba ostavljena u šumi, na milost i nemilost prirodi i divljim životinjama samo iz razloga jer se rodila kao djevojčica, a ne dječak. Spašava je prvo medvjedica a kasnije i moćna Artemida, koja je uzima pod svoje i trenira i obučava da joj bude najbliža pomoćnica, iako je samo smrtnica. Artemida živi s nimfama u kreposti, i jedini uvjet obitavanja s njome u idiličnom prirodnom okruženju je odricanje bilo kakvog kontakta s muškarcima. Kada čuje za Jasonov pothvat, Artemida se odlučuje poslati Atalantu kao svoju izaslanicu na tom putovanju, jedinu ženu među pedeset muškaraca, upućujući joj molbu da joj se vrati samo ako ostane nedirnuta muškom rukom. Atalanta je duboko uvjerena da je njezina sudbina do kraja života služiti moćnoj boginji zvijeri i lova, zaštitnici žena i djevojaka, nesvjesna da će to putovanje iz korijena promijeniti tijek njezina života.
Roman je zaista genijalno napisan, likovi su maštovito prikazani, a radnja je tako dinamična, da se knjiga čita u jednom dahu, što bi se reklo, što nekako uopće nisam očekivala. Kada sam je započela, s željom da samo zavirim u nju malo prije spavanja, shvatila sam da je neću moći odložiti dok ne dođem do samoga kraja – jer priču o Atalanti nisam poznavala, i njezin me je kraj zaista zanimao. Iako sam većinu likova poznavala, ona mi je bila posve nova, pa sam bila oduševljena što je autorica izabrala upravo nju kao glavnu protagonisticu svoje priče, a ispričala ju je tako predivno, da sam na kraju ostala zapanjena i zadivljena istovremeno.
Već sam čitala jedan roman ove autorice, no taj nije ostavio baš tako dubok dojam na mene kao ovaj, za kojeg sam uvjerena da ću nositi u sjećanju doživotno, baš kao i sve ostale priče iz tog mitološkog svijeta koje su mi se svidjele. Atalanta je simbol ženske moći, ona je dokaz da žene mogu biti brže, snažnije, odvažnije i pametnije od muškaraca, ona je primjer koji bismo sve mi trebale slijediti, ona nas ovom pričom uči kako trebamo biti vjerne jedino sebi, i nikome drugome, te da je jedino to put do istinske slobode.
Dakle, od mene ne samo najtoplije preporuke za ovu knjigu, već ju stavljam na popis MUST HAVE štiva, neovisno i generacijama čitatelja, jer bezvremenski je savršena i lijepa, zanimljiva i napeta, a uz sve to i poučna.

 

Izvor: Ovisna o čitanju