RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju

Bože dragi, kakva knjiga! Već danima ne dolazim k sebi od nje! Ali zaista!
Odlična je na toliko razina da ne znam odakle da je krenem hvaliti. Obožavam psihološke trilere, i mislim da je ovo jedan od najboljih koje sam ikada pročitala. Tako je vrhunski osmišljen, do najfinijih detalja kreiran, na jedan nevjerojatno majstorski način napisan, da sam pomalo u šoku nakon čitanja. Ako se pitate je li taj šok pozitivan ili negativan, e to vam još uvijek ne mogu reći.
U jednu ruku, pozitivno sam šokirana kako je autorica razradila sve likove i samu priču. U drugu pak, negativno sam šokirana, jer sam itekako svjesna da u ovoj priči ima toliko životne istine i naše užasne realnosti, da si to ni sama ne želim svjesno priznati, odbijam to, i dalje se pretvaram da se ovakve stvari ne mogu dogoditi, da jednostavno nisu moguće, iako mi je to teže ide nakon čitanja ove knjige.
No sve što je autorica ovdje prikazala savršeno je logično i smisleno. Užasno vjerodostojno, i to do te mjere da ako nastavim previše razmišljati o tome svemu, upast ću u zamku tjeskobe i prevelike brige da bi se jedan od ovih dana takvo nešto moglo dogoditi i u školi u kojoj ja radim. Ali ja sam idealist, pa se samo mogu nadati da će utjecaj ove knjige neće držati predugo, pa da ću u svojoj djeci s kojom radim i dalje vidjeti samo ono dobro, lijepo i pozitivno.
Jesu li neka djeca od rođenja zla? Rađaju li se takva, ili postaju takva pod utjecajem okoline i odgoja? Kako dođe do toga da tinejdžer uzme oružje u ruke i usmrti nekolicinu svojih školskih kolega, i/ili učitelja? Jeste li ikada razmišljali o tome? Ako jeste, koga ste krivili za to? Ja ću vam iskreno reći da sam u svim slučajevima za koje sam čula a da nalikuju na ovaj iz ovog romana uvijek veći dio krivnje pripisivala roditeljima. Ne kažem da je i obrazovni sustav tu mogao više učiniti, ali što se mene tiče, roditelji su ti koji su prvi trebali shvatiti da nešto nije u redu s njihovim djetetom. No, je li to baš uvijek lako? Pogotovo ako imate situaciju, kao u ovom romanu, gdje imate jednog roditelja koji jednostavno odbija svaku pomisao na to da s njegovim djetetom nešto gadno ne valja, te da bi mu možda trebalo pristupiti na drugačiji način, odnosno potražiti za njega stručnu pomoć. U 21. stoljeću smo, i odlazak psihologu ili psihijatru ne bi trebao biti tabu, već bi se o tome trebalo moći razgovarati kao o odlasku zubaru ili dermatologu, no na žalost to se i dalje stigmatizira, pa društvo, a samim time i roditelji, često zatvaraju oči pred problemima, ma koliko oni očiti bili. Možda smo mi kao majke tu najgore, jer koja majka želi pomisliti o svome djetetu nešto loša, a u slučaju da to i pomisli, ne bi li joj svejedno prvi instinkt bio da zaštiti svoje dijete? Ne znam, i iskreno se nadam da nikada to iz osobnog iskustva neću morati saznati.
Jako, jako, jako napeta knjiga. Ogromna je, pa se ne čita baš brzo, ali vrijedi svakog izdvojenog sata za nju. Zasigurno ću je čitati opet, jer me psihološka obrada likova zaista duboko fascinirala, i mislim da se do sada nisam susrela s autorom koji bi to ovako istančano odradio – svaka čast na tome! Uopće se ne čudim što je roman osvojio više nagrada, te što je po njemu snimljen i film. Unatoč tome što je tematika teška, ovakve bi priče trebalo više pisati, ali i više čitati – možda nešto i naučimo iz njih, dok u njih bježimo kako bi se odmorili od svoje svakodnevice.
Sve preporuke, posebice ljubiteljima žanra, uvjerena sam da ćete obožavati ovu knjigu!

 

Izvor: Ovisna o čitanju