RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju
Svi smo mi satkani od emocija, i proživljavamo različit spektar od trenutka kada se probudimo, pa sve dok naš dan ne završi i ponovo ne zaspemo. Ponekad nas one savladaju, ponekad mi savladamo njih, a ponekad poželimo da ih uopće nemamo jer su toliko snažne da nas preplavljuju i upravljaju našim razmišljanjem i ponašanjem. Svi to znamo, većina nas je gledala Pixarov crtić „Inside Out“ u kojem su u glavnim ulogama Sreća, Tuga, Ljutnja, Gađenje i Strah. Kad malo razmislite, većina se naših razmišljanja svodi samo na dvije emocije – sreću i tugu.
Moderan način razmišljanja tjera nas da svaki dan osjećamo samo sreću. Uvjeravaju nas da MORAMO biti sretni svaki dan, te da bi cilj svačijeg života trebao biti postizanje sreće. No sreća za svakoga od nas znači nešto posve drugo, i ovakav način razmišljanja su mnogi suvremeni psiholozi prepoznali kao opasan – nitko od nas nije sretan non-stop, niti je normalno to očekivati od sebe. Kao što sam već rekla, satkani smo od raznih emocija, i niti jedna od njih NIJE LOŠA, već sve one imaju svoju svrhu, te moderna psihologija zagovara da se prepustimo osjećanju svake pojedine emocije, ne negirajući niti jednu od njih.
Pa tako ni tugu i sjetu, koje su glavna tema ove fascinantne knjige. Znam da mnogima to neće biti naslov koji će željno uzeti u ruke, no mene je evo privukla, vjerojatno jer sam dosta često tijekom svog života bila sjetna ili tužna. Ovdje je to fantastično objašnjeno – sjeta ne znači depresija, kao što se u prijašnjem stoljeću vjerovalo i tumačilo, već je sjeta više povezana za čežnjom za bojim svijetom, čežnjom za nečim drugačijim, gotovo transcendentalnim, što su mnogi poznati umjetnici koristili u svojim djelima. Čežnja ih je pokretala na stvaranje umjetnosti koja ih je povezala s čovječanstvom na nevjerojatne načine – a to je ono za čime zapravo težimo svi mi. Htjeli mi to priznati ili ne, čovjek je društveno biće. Neovisno o tome jeste li introvert ili ekstrovert, uživate li više u svojoj osami ili bučnom društvu, birate li radije knjigu i čaj umjesto koncerta i piva – svi mi čeznemo za time da osjetimo povezanost s drugim ljudskim bićima, nebitno radi li se o osobama koje su nam slične, ili su posve različite od nas. Svi se mi želimo osjećati prihvaćenima ali i shvaćenima, no u današnjem društvu je to sve teže ostvarivo, unatoč svim modernim tehnologijama koje su kreirane upravo u svrhu spajanja ljudi – a mi nikada nismo bili otuđeniji jedni od drugih (vidite kako sjeta progovara iz mene? to je to :D). Sve je teže ostvariti iskrena prijateljstva, bliskost, intimnost, pa u konačnici i ljubav, jer smo pogubljeni u bespućima interneta, aplikacija, lažnog i umjetnog svijeta u kojemu se većina pretvara da je nešto što nije – jer to se danas očekuje od nas. Da se pretvaramo – jer nedajbože da se otvoreno pokaže iskrena emocija, ranjivost, tuga ili bilo koja druga negativno označena emocija ili stanje. Naravno, ovo treba razlikovati od kliničke depresije koja ima posve drugačije manifestacije i simptome, te za koju treba potražiti stručnu pomoć – ova knjiga nikako ne zagovara samopomoć kad je u pitanju tako nešto ozbiljno.
Da ne duljim, melankolija/sjeta imaju svoju vrijednost u današnjem svijetu, i to je nešto što nas kao ljude može POVEZATI, a ne udaljiti jedni od drugih. Biti melankoličan ne znači biti depresivan, pa ako ste do sada primijetili da primjerice uživate u kišnim danima, sjetnoj glazbi, tužnim pričama, ako se lako rastužite, ako vas pogađaju tuđe nevolje itd., itd., itd. – trebate znati da niste jedini, te da je to posve normalno. Čak štoviše poželjno, jer dokazuje da ste čovjek, satkan od emocija, sposoban za suosjećanje, čega nam danas u svijetu treba sve više i više.
Tople preporuke za ovu divnu knjigu, koja mi je pomogla raščlaniti i shvatiti neke moje osjećaje i razmišljanja, i iskristalizirala u meni stavove i emocije koje su oduvijek bile tu, samo sam ih ja zbog pritiska modernog društva većinom negirala i potiskivala.
Bravo za autoricu, sve pohvale što je obradila ovu temu na jedan lagan i svima lako shvatljiv način!
Izvor: Ovisna o čitanju