RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju

Ovaj me roman baš neočekivano pogodio, i to jako duboko. Većinu vjerujem da neće, ali s obzirom na to da se ja uvijek nevjerojatno zadubim u svaku priču koju čitam, ova je na meni ostavila baš duboki trag, i sumnjam da ću je tako brzo, ako uopće, moći zaboraviti.
Vrijeme radnje: 17. stoljeće, mjesto radnje: Norveška. U jednom malom selu gdje su se ljudi uglavnom bavili ribarenjem, u velikoj nesreći odjednom pogine 40 muškaraca, očeva, supruga, sinova, te otok praktički ostane prepun žena, koje su iznenada prepuštene same sebi. Kako bi prebrodile u prvom redu golemu tugu radi gubitka svojih voljenih, a onda i kako bi preživjele u surovim uvjetima otoka, svjesne su da se moraju osloniti same na sebe, ali i jedne na druge, što neće biti ni malo jednostavno. Cijelog su se života naučile oslanjati na muškarce, odgajane su da služe njima, a priroda nije jedina ‘pošast’ s kojom će se morati boriti, jer nakon nekog vremena u selo stiže povjerenik, po nalogu norveških vlasti, jer te žene trebaju adekvatno vodstvo, a samo svećenik na otoku to ne može preuzeti na sebe. On sa sobom dovodi suprugu, mladu i neiskusnu djevojku koju je oženio navrat-nanos, koja prvi puta u svom mladom životu susreće nešto njoj, ali vjerojatno i ostatku tadašnjeg svijeta nepojmljivo – neovisne žene.
Zašto me roman pogodio? Zato što je to priča o nevjerojatnim žena, koje su u doba kada nije bilo modernih pogodnosti koje nam svima olakšavaju život bile primorane pronaći načina da se prehrane, da si priskrbe dovoljno resursa za zimu, da ostanu prisebne i funkcioniraju dalje radi onih koji su i dalje ovisili o njima nakon gubitka tih 40 muškaraca. No to nikako nije lijepa priča, iako ističe nevjerojatnu snagu žene koja nekako uvijek izađe na vidjelo u najtežim trenutcima, i taj dio priče mi se svidio – govori o tome kako zapravo ne postoji to što žene ne mogu, ako hoće, ili su primorane na to – zaklati i oderati soba, voziti ribarski čamac i loviti ribu, izvući iz mora sva mrtva tijela koja su se vratila nakon oluje/nesreće, pobrinuti se jedna za druge u tim najgorim trenutcima. No isto tako govori o ženskoj prirodi koja je manje lijepa, onoj zavidnoj i zlobnoj, o ženama koje vole biti glavne, jedine, najbolje, najistaknutije, te na što su sve spremne takve žene ne bi li očuvale svoj položaj kojeg su si same dodijelile.
Lov na vještice, opet iznova, progon, optuživanja, kriva tumačenja bezazlenih staronarodnih vjerovanja, nevinih iskaza dobronamjernosti, rituala kojima je svrha pomoći – bilo je zaista mučno čitati taj dio priče. I nevjerojatno ali istinito, opet je ispalo da je žena ženi najveći vuk na svijetu, očito se kroz stoljeća naše povijesti tu nije puno toga promijenilo do dana današnjeg, bez obzira na činjenicu da je danas ženama omogućeno sve obrazovanje, te da su im dostupne sve informacije putem samo nekoliko klikova na svojim pametnim telefonima.
Valjda je to ženska priroda, ne znam, razmišljam danima o tome, jer knjigu nisam pročitala u jednom dahu što bi se reklo, čitala sam je malo po malo, jer je teška zbog toga što je strašno potresna i realistična, vrlo životipisna i za mene duboko emotivna, pa iako je zanimljiva, predivno i osebujno napisana, napeta i fantastična, trebao mi je u čitanju s vremena na vrijeme mali odmak od priče da procesuiram sve pročitano.
Što reći na kraju – kapa dolje svim ženama koje su otvorenog uma, spremne prihvatiti nešto drugačije iako to ne razumiju do kraja i dandanas, svim onima koji razmišljaju svojom glavom i povode se logikom i razumom, a ne slijepom vjerovanju ‘vođama’, te duboki naklon svim ženama koje su spremne stati bok uz bok drugim ženama, makar ih to koštalo nečega na osobnoj razini. Jer jedno je neupitno – ženska se snaga dokazala kroz stoljeća i stoljeća, povijesna i suvremena književnost svjedoče tome, a ovaj je roman samo jedan u nizu koji to potvrđuje, i ide među moje omiljene.
No priroda, bilo ona koja nas okružuje, ili ona ljudska koja je u svima nama, ponekad zaista nema milosti.

 

Izvor: Ovisna o čitanju