RECENZIJA Saša Jakšić, Ovisna o čitanju

Dakle… ja zaista trebam nekako naučiti upravljati svojim očekivanjima kada uzmem neku knjigu u ruke. Znala sam da je ovo nešto totalno drugačije od svega što sam do sada čitala, i zato sam ju i uzela u ruke, ali na prvi pogled mislila sam da se radi o nekakvim putopisima. Pa sam si mislila – o fino, sad ću s knjigom i autorom negdje malo otputovati, baš bi mi to dobro došlo, vrijeme vani je užas, ja očajnički trebam da me nešto malo osvježi i razbistri mi um, a na mene takav učinak obično ima nekakva nova knjiga. I tako uzmem ja nju čitati, lik je na putovanju uz ekvator, i umire od ebole. Da, ima sve simptome ebole, i knjiga je od prve stranice strašno napeta, jer počinje u godini 2006. i ja u glavi već imam sve scene onog filma ‘Outbreak’. Zatvaram knjigu, okrećem zadnje korice i tek sada čitam što je to – autobiografija. Okej, očito lik nije umro od ebole (zapravo je imao malariju). Stvarno, ubuduće bi morala prvo pročitati barem sinopsis, kažem sama sebi, jer od opuštanja očito neće biti ništa – jer knjiga me totalno zainteresirala, uvukla u čitanje, iako se radilo o autobiografiji. Nije da je ne volim autobiografije, nemam ništa protiv njih, no rijetko ih čitam, jer to štivo neće biti moj prvi izbor, budimo realni i iskreni – to će uvijek biti neki ljubić. No sada sma zaintrigirana, tko je taj lik i zašto je on toliko bitan da ima svoju autobiografiju? I znate šta, čitam dalje i mislim si – pa ovo je bolje od putopisa. Ovo je putovanje kroz nečiji život.
Simon je BBC-ev novinar, što bih ja možda i znala da gledam TV ali ne gledam, pa sve i da opet dođe do ‘outbreaka’ ebole, ja bih to saznala samo ako se ja ili netko blizak meni zarazi, pa tako za Simona nikada nisam čula. A lik je imao strašno osebujan i zanimljiv život, i njegova autobiografija je prepuna snažnih poruka i poučnih priča. On je zaista proputovao svijet, i dio tih iskustava je opisao u ovoj knjizi, pa nisam bila daleko od putopisnih zapisa, ali meni je bio zanimljiviji njegov privatni život, nego njegova putovanja – na mahove sam čak imala dojam da čitam jedan odličan i dramatičan roman. Jer Simon nije imao lagodan život, i iskreno progovara o svom djetinjstvu, te svom putu od običnog dječaka do užasnog huligana, koji je činio grozne stvari, pa došao do toga da želi počiniti samoubojstvo. No, kako i sam kaže, valjda je imao devet života, a unatoč svemu što je kao klinac radio ih nije sve potrošio, pa je preživio stvarno čudesa. A trenutak kada je ipak odlučio odabrati život i nastaviti živjeti je bio prijeloman za njega, jer nakon toga je počeo putovati, slijedeći savjet koji mu je dala jedna socijalna radnica – Ako se stvari čine preteške, samo uspori. Rješavaj ih korak po korak. Odlična filozofija, ja bih rekla, ali nije nova, ja ju osobno primjenjujem veći dio svog odraslog života, i ako ju do sada niste probali, iskreno savjetujem da probate. Vjerujem da ne postoji čovjek koji se u nekom trenutku svog života nije osjećao preplavljen teškoćama, problemima, izazovima, strahovima, nedaćama. U takvim trenutcima zaista treba napraviti što i Simon (ne otići na most i htjeti se baciti s njega!), nego zastati, usporiti, i odlučiti se suočiti sa svime, ali korak po korak. Uzeti rješavati jedan po jedan problem, polako. Simon je bio spreman oduzeti si život, a došao je to toga da je jedan dan samopouzdano ušetao u M16 s nadom da će postati špijun (knjiga zaista ima i humora). Fascinantno mi je i jako inspirirajuće to što je on patio od napada panike i tjeskobe, a unatoč tome tjerao se da se suočava sa situacijama koje su izazivale ove osjećaje kod njega, što mu je naravno sve više i više jačalo samopouzdanje. Bio je uporan, bio je borac, nije odustajao od sebe (čak i kad je mislio da umire od ebole, htio je nastaviti svoje putovanje), i već negdje na srediti knjige ja mu se počinjem diviti. Meni je bilo zanimljivo čitati što je sve prošao kao novinar (na žalost ništa od špijunaže), a kroz njegova poslovna iskustva vraća nas malo kroz godine i podsjeća što se sve u svijetu događalo u to vrijeme (tada sam čak i ja pratila vijesti pa mi je većina toga bila poznata), i opet, meni je bilo zanimljivo popratiti to sve kroz oči jednog novinara-istražitelja.
Neću vas lagati, ovo nije knjiga koja se čita u jednom dahu i bez pauza jer je ajme napeta. No zanimljiva je, meni je bila baš ono što mi je trebalo, nešto novo i drugačije, nešto što će razbiti moj ustaljeni obrazac čitanja i biranja knjiga gdje gotovo uvijek znam što ću dobiti ili što mogu očekivati, tako da je za mene knjiga bila zaista pravo osvježenje i baš sam uživala u njoj. Preporuke svima, posebno onima koji vole autobiografije, a ova je prepuna avantura, doživljaja, osobnog razvoja i rasta, sazrijevanja, učenja na vlastitim greškama, i zaista mislim da svatko tko ju pročita će iz nje izvući veliku osobnu korist.

 

Izvor: Ovisna o čitanju