RECENZIJA Romana Ban, Djeco laku noć
Tate se obično prikazuju superjunacima, što u dječjim očima često i jesu. Već sam naziv i ilustracija na koricama slikovnice “Moj tata Zeko” upućuju na malo drugačiju priču.
Baš kao i prva rečenica unutar korica, meni vrlo moćna i znakovita:
“Moj tata je nezaposlen.”
Već su te četiri riječi dovoljne za promišljanje (ne)zaposlenosti roditelja malih čitatelja.
Prezaposleni nezaposleni tata
Odraslima koji djeci čitaju ovu priču činjenica da je taj nezaposleni tata po struci profesor hrvatskog jezika može biti tragikomična jer nam je tako bliska i razumljiva.
Odgojna uloga ove slikovnice značajna je već u prvim rečenicama i ilustracijama jer se nezaposleni tata nije prepustio neradu i očaju.
“Ali moj tata se ne da, svaki dan traži posao, obilazi urede za nezaposlene, smišlja što bi mogao raditi i zaraditi.”
Domišljate ilustracije proširuju zapisanu priču, tako da zajedno možemo zaključiti zašto tata tako često mijenja poslove koje dobije.
(Ne)glamurozni život Djeda Božićnjaka
Malim čitateljima bit će posebno čarobno što je tata neko vrijeme bio Djed Božićnjak. 
U uskršnje je doba, pak, tata postao Zeko, a tijekom proljetnih praznika na poslu mu se u trgovačkom centru pridružio njegov sin, pripovjedač u ovoj slikovnici – mali Zeko.
“Isprva je bilo i zanimljivo, ali već treći dan postalo mi je nepodnošljivo.”
Da, da, nije lako kruh zaraditi! 
Ne moram ni isticati kako je moj (uskoro petogodišnjak) Šime posebno oduševljen sljedećom rečenicom:
“Bolje da vam i ne govorim da me je jedan bezobrazni klinac opalio nogom u guzicu.”
Naravno, odmah je na ilustracijama pronašao sumnjivca.
Tko radi, ne boji se gladi
Nakon jednog napornog radnog dana, veliki i mali Zeko sjeli su odmoriti uz sladoled.
Sasvim neočekivano, baš je u tom trenutku tata dobio novu poslovnu ponudu.
Naime, “velika glava” iz velikog crnog automobila koji se zaustavio pokraj njih upitala ga je bi li mogao sutradan u zečjem kostimu doći njegovom sinu uručiti poklon.
Prekovremeni sati
Mali Zec, suviše umoran, odmah se pobunio i odbio ponudu, na što ga je tata prekinuo i odgovorio gospodinu iz auta da će ujutro doći i on i mali Zec.
Tata je poslije objasnio sinu zašto će raditi čak i na Uskrs:
“Otići ćemo jer taj čovjek ima sina koji je u kolicima i ne može micati ni rukama ni nogama, pokretan je samo od vrata nagore. On će se sigurno razveseliti ako mu dođe ovako neobičan posjet.”
Šime me zbunjeno pitao: “Kako on to zna?”
A i ja sam se to zapitala.
Novim stazama do novih prilika
Iscrtani put od starta do cilja uvijek bude pomno praćen njegovim prstićem.
Tata i sin Zeko zaista su usrećili dječaka.
Rođeno je novo prijateljstvo.
“Isti je kao i ja, samo ne može hodati.”
Šimin komentar na ovaj dio uvijek bude: “Ali nisu isti, pa imaju različitu kosu!”
Uz to, dječakov je stric našao tati Zeki novi posao – postao je šef skladišta kazališnih kostima.
“Zamislite kakvih tek tamo čudnih glava ima…”
Kad se u obzir uzmu brojne “male” manire tate Zeke, njegove reakcije, stavovi i ponašanja, može se bez sumnje zaključiti da on zaista jest superjunak.
Tata koji je prisutan, koji usmjerava, koji se trudi, koji je brižan i tolerantan, koji pokazuje primjerom, koji odgaja malog čovjeka s velikim “Č”.
Oduševljena sam ovom slikovnicom, a najdraže mi je što moje oduševljenje dijeli i moj stariji potomak. Mlađi će tek doći na red.
Izvor: Djeco laku noć