RECENZIJA Romana Ban, Djeco laku noć

Još jedna ljubav na prvi pogled – baš kao i kod svake prethodne slikovnice istog autora i ilustratora!

David Litchfield zaista stvara čarolije i pričom i slikama. Čarolije u koje se cijela naša mala obitelj zaljubi na prvo čitanje.

Usrećilo me čim sam čula da nam Mozaik knjiga priprema hrvatsko izdanje zadnjeg nastavka trilogije o glazbeniku Medi.

S obzirom na oduševljenje koje su kod nas izazvali “Medo i klavir” i “Pas i violina”, nisam ništa manje očekivala ni od završnog dijela “Medo, klavir i koncert malene medvjedice”, o kojem ću danas pisati. ?

Ponavljanje gradiva ?

Kako biste u potpunosti uživali u čitanju ove krasotice, bilo bi odlično da “ponovite gradivo” i najprije opet pročitate prva dva dijela trilogije (ili se barem kroz razgovor prisjetite radnje prethodnih slikovnica).

Ipak, i na samom početku ovog dijela ukratko se prisjećamo Medine priče; u šumi je pronašao klavir i naučio svirati, a potom je uslijedio odlazak u veliki grad, u kojem je postao slavna zvijezda.

(Kasnije je okupio i ostale zvijezde, poput psa Huga s violinom, te sa svojim životinjskim orkestrom osvajao dvorane diljem svijeta.)

“Samo mijena stalna jest” ?

Iako se početak ovog dijela čini tužnim – jer Medo postaje sve stariji i, izgleda, sve manje zadovoljan i cijenjen, ja sam zapravo oduševljena životnim prikazom njegove karijere i razmišljanja.

Bilo bi čudno da nije tako – ljudi (medvjedi ? ) se mijenjaju, s vremenom im druge vrijednosti postaju prioritetne, počinju sanjati drugačije snove nakon što se ispune u određenom području…

Zaista, bilo bi neobično da je Medo do kraja života ostao jednako popularan i nepromijenjen…

Na zaprepaštenje svojih kolega glazbenika i vjerne publike, odlučio je zauvijek otići i vratiti se kući u šumu.

“Ako me pitaju, moja ljubavi, jel mi fali život otprije…” ?

Naravno, ponekad bi mu nedostajao grad i život kakav je nekoć vodio. Nije bilo jednostavno opet se uklopiti u šumu.

Ipak, sve se promijenilo kad je postao tata. ?

Ne mogu vam opisati koliko mog Šimu raznježe ilustracije malih medvjedića u zagrljajima i igri s roditeljima. ?

Medo je uživao u roditeljstvu. Ponovno je postao svoj na svome.

Jednog je dana mala medvjedica u šumi naišla na tatin klavir i tek je tada doznala sve o njegovoj nekadašnjoj strasti.

Medo je izgledao vrlo sretno dok joj je pričao o sviranju klavira pa se medvjedica nije mogla načuditi tome što više ne želi svirati.

On je bio škrt na riječima i nije želio mnogo objašnjavati…

Međutim, medvjedica je bila toliko bliska sa svojim ocem i toliko ga je dobro poznavala da je osjećala da mora nešto poduzeti u vezi toga.

Poslala je pismo psu Hugu s pozivom da dođe u šumu kako bi razveselio Medu.

Čekala je danima i tjednima, no ni odgovor ni Hugo nisu stizali… Prestala se nadati.

Jednog je jutra čula dotad nepoznate zvukove.

“Što je to?”, malena medvjedica upitala je tatu dok su između stabala išli za zvukom. “To je glazba”, odgovorio je medo. “Divna, prelijepa glazba.”

Odjednom su ugledali nevjerojatan prizor!

Mnoštvo glazbenika stajalo je uz Medin klavir, svirajući prekrasne melodije.

Medo je bio zapanjen!

Hugo mu je objasnio da je dobio medvjedičin poziv i da se nije dvoumio oko dolaska u šumu, no i ostali su glazbenici željeli doći:

“Sve ove životinje htjele su ti zahvaliti jer si ih nadahnuo i potaknuo ostvarivati vlastite snove.”

Prekrasna mi je raznolikost i životinja i instrumenata ovog čudesnog orkestra!

Tko zna, možda jednog dana saznamo sve detalje o, primjerice, glazbenoj pustolovini krokodila i harfe. ?

Uslijedio je trenutak koji je zasigurno najviše značio maloj medvjedici: Medo je sjeo za klavir i priključio se maestralnoj izvedbi!

“Svi su se složili da je koncert malene medvjedice bio najbolji koji je šuma ikada vidjela.”

Dvije zadivljujuće dvostrane ilustracije koncerta pune su detalja i idealne za uspoređivanje i traženje određenih likova.

Šime se namučio dok je pronašao Hugovog prijatelja Hectora, no uživao je u tome. ?

Medina trilogija završava pozdravljanjem sa životinjskim orkestrom na odlasku.

Ovaj predivan prizor podsjeća me na jedan kojem sam i sama svjedočila – posljednji ispraćaj Olivera Dragojevića sa splitske rive, kad su me do suza ganule brodice koje su pošle za njegovim katamaranom…. Nadam se da znaš o čemu pričam. ?

“…svi su znali da će ta glazba zauvijek ostati u njihovim srcima.”

Točno znam i taj osjećaj! ?

A nadam se i da sa svojim mališanima uživaš i u dobroj glazbi koliko i u kvalitetnim slikovnicama. ? Za Medinu trilogiju ti ostavljam sve preporuke! ?

P.S. Baci oko i na izvrsne slikovnice istog autora, o kojima sam već pisala – “Djedov tajni div” i “Svjetlo na Pamučnoj stijeni“.

 

Izvor: Djeco laku noć