RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Ne sjećam se kad mi je posljednji put nakon čitanja neke knjige ostalo preko stotinjak upitnika iznad glave i isto toliko neodgovorenih pitanja. Zato su tu Lionel Shriver i njezin Moramo razgovarati o Kevinu da me ostave ovako zbunjenu. Ni nakon rasprave na susretu knjiškog kluba mi ovo fiktivno djelo, srećom što je tako, nije ništa jasnije i nisam dobila odgovore za kojima tragam još od čitanja i mislim da ih nikad ni neću dobiti jer na neke stvari vjerojatno odgovora ni nema. Iako fikcija, autorica spominje mnoge druge stvarne likove i događaje jednako strašne i slične onome dječaka iz naslova. Dječaka koje god da ime ima, dječaka i odrasle osobe o kojima bi se trebalo razgovarati, što više i što glasnije kako bi se moguće iduće stvarne slične tragedije izbjegle.
Mene je iznenadio epistolarni oblik koji ni u jednom trenutku ne prestaje, iako Eva Khatchadourian, ponosna nositeljica svog prezimena i njegovog podrijetla koje je prenijela i na sina Kevina, jako dobro, u svih dvadesetak napisanih pisama svome mužu Franklinu, opisuje sve događaje iz prošlosti i sadašnjosti i što je dovelo do njih.
Ono što sa sigurnošću znamo je da je Kevin počinio masovno ubojstvo u školi, nešto s čime se previše puta u pravom životu susrećemo, i da je on u zatvoru. Eva će pismima pokušati objasniti sebi, Franklinu za kojeg ne znamo gdje je i zašto mu ona piše, i nama čitateljima što se točno dogodilo tog dana, ali i svih dana prije tog događaja, prije Četvrtka koji im je promijenio živote.
Eva je rječita, već u prvom pismu sam bila uljuljkana u njenu priču, čak sam se i malo povezala s njom, ali sa svakom stranicom ta povezanost je nestajala i sve dalje sve manje sam ju razumjela, a htjela sam. Osjećala sam kao da se u svakom pismu opravdava, a njeni postupci su mi apsolutno neshvatljivi. Mislila sam da je možda zbog toga što nemam djece pa ne mogu shvatiti postupke majke, ali ne, ne mogu shvatiti postupke kao čovjek, jer njeno ponašanje je daleko od ponašanja jedne majke, a na ispitu čovječnosti za mene je pala svaki put i sa svakom novom napisanom rečenicom o odnosu sebe i djeteta.
Evini motivi za imanje djeteta bili su mi potpuno sebični i pitam se nije li njeno ponašanje tijekom trudnoće, ali i poroda moglo utjecati na bebino ponašanje i apatičnost. Je li ona rodila čudovište ili ga je takvim napravila jer nije znala drugačije s njim? Je li Eva uopće pouzdan narator i kakva bi bila Franklinova perspektiva da smo imali prilike pročitati ju? Može li se suosjećati s roditeljem koji je vidio znakove upozorenja i nije ništa poduzeo? Trebaju li i roditelji snositi dio krivnje, ipak mu je otac kupio luk i strijelu i trenirao ga. I na kraju jesu li osobnosti Kevina i Eve srodne? Može li Eva u Kevinu prepoznati sebe?
Ovo je samo dio pitanja s kojima sam se mučila i na koje nemam odgovore, i ne vjerujem da ću ih imati, jer kao što sam i spomenula srećom je ovo fikcija. I ne želim suditi, ali mislim isto tako da nikad neću razumjeti. Ni Kevina, ni Evu, ni njihove postupke.
Izvor: Čitateljica