RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Loreth Anne White među rijetkim je autorima koji mogu iznenaditi u žanru trilera, i opet je to pokazala Sluškinjinim dnevnikom, pričom naizgled jednostavnom i običnom, ali da je tako ne bi njeno ime stajalo na koricama.
Sluškinjin dnevnik pred nas stavlja radnju pisanu iz više perspektiva ne baš pouzdanih ni simpatičnih pripovjedača, napete i pomalo klaustrofobične atmosfere što sve pridonosi napetosti i želji za rješavanjem slučaja.
Ovo je moj drugi pročitani autoričin triler i drugo pogađanje u sridu. Oduševljena sam kako lako ukomponira razne teme u priču. Prijevara, izdaja, opsesija, osveta tek su temelji koji vode do finala kakvo nisam očekivala.
Sluškinja iz naslova je Kit, mlada žena koja želi biti nevidljiva, a to joj posao koji je odabrala pruža. Ona čisti kuće bogataša, krpom briše prašinu u njihovim domovima, usisava tragove koje oni nemarno ostavljaju, a kad u svom prenatrpanom rasporedu ima viška vremena, a uvijek ga ima zato što svoj posao odradi uz štopericu kako bi joj ostalo vremena za ono što najviše voli, a to je njuškanje po kućama koje čisti i otkrivanje tajni svojih poslodavca. A istovremeno na svom tajnom profilu na Instagramu stvara drugačiju, lažnu, sliku svog života.
Dodirujem, mirišem, zavidim i ponekad isprobavam njihove stvari. I evo što sam saznala: savršenstvo je obmana. Iluzija. To je pažljivo osmišljena, ali lažna priča…. Začudo, kao čistačici, nekome tko uklanja smeće i prljavštinu, povjeravaju mi tajne. Možda zato što me smatraju nebitnom. Bezopasnom. Nedostojnom pomnije pažnje. Običnom plaćenom poslugom. Zato hodam uokolo i brišem prašinu, usisavam i njuškam.
Druga dva lika su bogati par, Daisy i Jon čiju kuću Kit također čisti, ali ono što ne može očistiti su njihove tajne koje ih prate godinama, tajne koje prijete uništiti njihove živote. Daisy i Jon oboje su poprilično nepouzdani i totalno nesimpatični likovi i nijedne sekunde nisam osjećala nikakvu povezanost s njima. Bogataška privilegija im piše na čelu, a oni tu značku ponosno nose i ponašaju se u skladu s tim cijelog svog života. Možda u njihovom slučaju karma i nije tako loša stvar.Onog trena kad Kit prvi put stupi u njihovu kuću tajne Rittenbergovih katapultirat će ju u prošlost iz koje je mislila da je uspjela pobjeći, a sad prijete progutati sve što je za sebe unatoč depresiji i anksioznosti uspjela postići.
A možda ipak postoji nešto što može učiniti…
Na samom početku knjige imamo ubojstvo, skrivanje dokaza, tijela, ali postoje i svjedoci, oni koji su pouzdani pa iz svojih razloga šute, i oni koji su zbog bolesti nepouzdani, ali svejedno primjećuju važne stvari. Nakon tog početka kreće radnja ispričana iz više perspektiva, a jedna od njih je i dnevnik iz naslova, i dva vremenska slijeda, u prošlosti i sadašnjosti. Sve se to zajedno isprepliće, autorica svugdje ostavlja sitne tragove koji su meni većinom promakli, ali kad sam se vratila na pojedine dijelove sve je imalo smisla.
Priča je podjednako mračna i intenzivna, a White je i ovog puta pokazala kako joj razne teme ne predstavljaju problem. Seksualno zlostavljanje, prikrivanje zločina, društvena neodgovornost, traume koje sve to nosi, vrh su ledenog brijega koji je načela, a koji bi potopio brodove i veće od Titanica. A bez obzira na to što mi likovi nisu bili nimalo simpatični, pa čak ni Kit, finale je imalo zadovoljavajuću notu, a i prikaz serviranja hladne dobro isplanirane osvete.
Preporuka 
Izvor: Čitateljica