RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Tri sata je četvrta knjiga Rosamund Lupton koju sam pročitala, i kao i svaki put do sad ostavila me zapanjenom u oslikavanju atmosfere. Nedavno smo na jednom druženju spominjali njenu Tišinu i ono čega se ja iz te knjige sjećam doista je jeziva tišina. Ovog puta nešto je drugo jezivo, Tri sata imaju drugačiju pozadinu, ali udaraju žešće zato što nam je ovako nešto nažalost poznato iz sadašnjosti.
Lupton je napisala triler koji je važan, možemo ga nazvati i društvenom studijom, a dotaknula se nadmoći bijelaca, radikalizacije, islamofobije i izbjegličke krize s kojom smo suočeni već godinama. Tri sata nisu lako štivo, ali su važno zato što izgleda kao da nikad nećemo naučiti neke stvari, ali imamo priliku i u beletristici učiti iz njih.
Tri sata se ne čine kao puno vremena, ali u situaciji u kojoj su se našli protagonisti iz knjige, tri sata su bila vječnost.
U engleskoj privatnoj školi u kojoj su prihvaćanje i inkluzivnost na prvom mjestu dogodilo se ono o čemu čitate iz novina, ili što je udarna vijest na CNN-u. Pucačina, po uzoru na nažalost svjetski poznat Columbine.
Radnja se doslovno odvija u periodu od tri sata, i prati nekoliko gledišta, ono učitelja i učenika u školi, te roditelja i policije. Ravnatelj je upucan i nalazi se s učenicima u knjižnici koji su pokušali zabarikadirati vrata knjigama i ujedno održati teško ranjenog gospodina Marra na životu, a sve za vrijeme kad se osoba koja je pucala, poigravajući se s njima šeće ispred vrata.
Druga skupina djece nalazi se u sigurnoj građevini kazališta gdje iako su u strahu imaju probu Macbetha što je toliko važno na jako mnogo razina. Skupina djece predškolske dobi nalazi se u ateljeu koji je ostakljen i na nišanu jednog počinitelja, a jedna skupina osnovnoškolaca evakuirana je zbog hrabrosti učenika, izbjeglice iz Sirije.
Rafi se nalazi u šumi, i nakon što je sigurno evakuirao brata želi spasiti djevojku, ali i sve ostale. Njegov PTSP mu je u ovoj situaciji poput adrenalina, zato što se već jednom nalazio na nišanu ne samo pušaka već i bombi i uspio je spasiti sebe i mlađeg brata iz Alepa.
Narativ se stalno izmjenjuje i svako poglavlje završava cliffhangerom tako da sam stalno bila na rubu, ali ono što mene nije napuštalo tijekom čitanja cijele knjige je tuga. Ne mogu si pomoći koliko me takve stvari izbace iz kolosijeka. Ne samo događaj na kojem je autorica izgradila priču, nego događaji koji su doveli do toga.
Tri sata iako je triler, ujedno je knjiga o ljubavi, o obitelji, o važnosti prihvaćanja, i o ljudskosti. Kao čovječanstvo nažalost padamo na testu empatičnosti, na testu ljudskosti već niz godina, a svakodnevne vijesti dokaz su tome. No mislim da još nije kasno iako vrijeme istječe.