RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Zabava je satira engleskog visokog društva, priča o opsesiji, ljubavi, odanosti i još koječemu vješto upakirana u najšuškaviji celofan pri čijem odmatanju ćete uživati ako volite malo pomaknute i bolesne knjige.
Čita se poput trilera koji nije, poput ljubića koji nije, i žanrovski nema mjesta za nju u kategorizaciji, ali toliko je tale gripping da se čita od početka do kraja u skoro jednom sjedenju.
Ovo je Martinova priča, ali je ispričana na četiri načina.
Noć velike zabave, proslave četrdesetog Benovog rođendana.
Martinovo ispitivanje od strane policijskih službenika Sivog odijela i Svjetlokose, koje se događa tri tjedna nakon zabave.
Prisjećanja na prošlost, djetinjstvo, srednjoškolske i fakultetske dane.
I podataka iz Lucyne bilježnice, Martinove supruge, i razgovore s njenim psihijatrom.
Jasno je da se u noći zabave dogodilo nešto što se ne sazna do skoro samog kraja, ali je u pitanje dovelo sve odnose, sve događaje, dugogodišnje prijateljstvo i mogućnost otkrivanja duboko zakopanih tajni.
Day ima čudan smisao za humor, koji mi je pri čitanju savršeno odgovarao. Likove je portretirala kao malo tko. Martin koji je nositelj cijele priče je čudak, ne uklapa se, pomalo i sociopat, ali je baš zanimljiv. S druge strane je Ben, lik koji osvoji svaku prostoriju u koju uđe, a sve zahvaljujući podrijetlu. I Lucy, dobra stara Lucy, najpronicljivija od njih, čije dijelove je užitak čitati, a u jednom trenutku postane najbolji lik ?
Meni je Zabava poslužila za zabavu, barem sam mislila da hoće, zato što sam prije nje pročitala nekoliko knjiga s teškim temama, i gle čuda naišla na neke od njih opet u Zabavi. Ne možeš pobjeć’ nikako. Ima u knjizi onaj neki faktor x koji te tjera da ju čitaš iako nije najzanimljivije štivo. Elizabeth Day slika riječima i neke scene su joj genijalne, kao naprimjer kad Martin opisuje da ne voli životinje, ali mu se karma samo nasmiješi na to. Pa razlike u opisivanju Bena i Lucy, policijskih službenika, u njegovoj glavi sve ima svoje mjesto i smisao. Mene je malo podsjetio na talentiranog gospodina Ripleya, dok drugi Dayino pisanje uspoređuju s Hermanom Kochom, zbog pojedinih seciranja detalja. Kako god, iako možda priča nije nešto novo, autorica ju je dobro izvela, jedino što bi vas moglo navesti na krivi trag je naslovnica pa ćete očekivati nešto zabavno i lepršavo. Zabavno čak i je, ali lepršavo nikako.
Izvor: Čitateljica