RECENZIJA Renata Grčić, Čitateljica
Kuća na hridi pravi je primjer odličnog psihološkog trilera. Toliko dobrog da nisam mogla prestati čitati, a kad me san ipak svladao, knjiga mi se preselila u snove toliko realno da kad sam se ujutro probudila sam provjeravala jesu li vrata od stana zaključana, zato što u snovima ih je netko ostavio otvorena. Još i sad me jeza hvata od tog sna, ali i od knjige.
Zazvučat će kao klišej, ali stranice ovog romana okreću se same od sebe, zato što naprosto morate saznati finale triju priča koje se isprepliću i od kojih dvjema dobar dio radnje ne znate naratora. A kad se spoje, bolje finale mislim da nije moglo biti napisano.
Elle Fielding je poznata spisateljica romana čiji prvijenac je bio apsolutni hit, pa je ona tako od bezbrižne djevojke koja je radila nekoliko poslova i pisala u slobodno vrijeme, postala poprilično bogata, s ugovorom za novu knjigu koji ju kao uteg odvlači sve dublje u probleme i narušava joj psihu, te s kućom iz snova koja ju je stajala privatnog života, ali je sve što je ikad željela.
Kad se vrati s dvotjednog izbivanja u Francuskoj u svoju kuću na hridi u Cornwallu, Elle osjeća tuđu prisutnost u njoj, ali pripiše to prvom Airbnb iznajmljivanju na koje se teško odlučila, ali je to bila financijska injekcija koju je trebala. No kako vrijeme odmiče sve čudnije stvari se događaju koje izazivaju paranoju se samo kod Elle nego i kod čitatelja.
Moram priznati da mi je Elle fenomenalan lik, potpuno trodimenzionalna osoba u čiju kožu se bilo jako lako postaviti, pa samim time i osjećati njene strahove i paranoju, ali i sve ostale probleme i brige. Navijala sam za nju od samog početka i teorije koje sam počela postavljati negdje oko stote stranice, a uvijek ih dokumentiram vremenom i datumom da ne bi bilo nismo znali ? su se na kraju pokazale na pola točne. Od tri moguća obrasca, jedan i pol su bili točni. To je ono u čemu uživam u trilerima, kad pokrenu moj mozak na razmišljanje, kad imaju soka, i kad jedva čekaš vidjeti kako će se sve rasplesti, a Lucy Clarke me u tome oduševila.
E sad, jedna stvar oko koje se lome koplja u stvarnom životu, a autorica je to toliko dobro opisala i ubacila u radnju, koliko objava iz privatnog života na društvenim mrežama je previše. Mislim da je jasno kao dan kod mene da stojim s one strane gdje mislim da je i ono malo previše, jednostavno nisam taj tip, ali to svatko odlučuje sam za sebe i nemam ništa protiv, samo ponekad ne shvaćam poantu, stoga ću staviti odlomak iz knjige.
Još me uvijek iznenađuje sve što ljudi dijele. Do koje su se mjere spremni razgolititi. Ponajviše ti, Elle. Zašto to činiš? Rekla bih da je riječ o egu koji odnosi pobjedu nad zdravim razumom. Zar zaista moramo znati sve tvoje navike i sve rituale od kojih ti se sastoji dan? Pretpostavljam da je odgovor potvrdan, jer zašto bismo inače svi bili ovisni o svemu što objavljuješ?
Svatko tko je poželio proći kroz povijest tvojih objava, mogao je doznati mnogo toga. Znamo koji auto voziš. Znamo da dnevno piješ dvije kave napravljene na Nespresso aparatu u tvojoj kuhinji. Znamo da si vlastoručno prebojila kredenc u kojem vise tvoje šalice. Znamo da ti radna soba predstavlja utočište, brlog u koji se povlačiš u potrazi za kreativnošću.
Želim reći tvojim pratiteljima da ne budu nezadovoljni svojim životima i obznaniti im ono što ih većina ne shvaća; da su tvoje objave ništa doli igrokazi koje sama režiraš.
Izvor: Čitateljica