RECENZIJA Rea Kamalić, Pastel portret
Fannie Flagg moje je novo otkriće! Ne znam kako ranije nisam čula za ovu autoricu jer sam, nakon što sam pročitala Cijeli grad priča, čula i pohvale njezinim Pohanim zelenim rajčicama, ali i Sreći ispod duge itd.
Dozvolite mi da kažem da je ovo jedno tako zdravo štivo! Autorica ima vrlo specifičan smisao za humor i knjiga je samim time prožeta jednim vedrim, blagim duhom.
Radnja počinje 1889. godine u Missouriju u koji dolazi mladi Šveđanin Lordor Nordstrom. Taj će mladić postati pokretačem cijele radnje, radnje koja se odvija godinama, sve do 2021. Lordor uskoro na noge podiže mali gradić koji će nazvati Elmwood Spring i dolazi vrijeme da si pronađe ženu. Podsjećam, u tom trenutku, radi se o kraju 19. stoljeća. A zašto to ističem? Pa, budući da je u novoosnovanom gradiću sve više ljudi, a time i sve više posla, Lordor nema vremena za udvaranja. Zato mu selo (točnije, susjedi) predlažu da postavi oglas u novine. Prilično moderno upoznavanje za to doba, zar ne? To me već na početku oborilo s nogu! (danas imamo web stranice za upoznavanje, a djedovi se nad time zgražaju)
Kako bilo, preko oglasa koji je postavio, Lordor uskoro upoznaje Katrinu koja mu postaje i suprugom. Elmwood Springs raste svakim danom, otvaraju se nove tvornice, trgovine, škole…pa s njima i groblje. Veliku livadu kojoj je Lordor namijenio funkciju posljednjeg počivališta nazvat će Spokojna livada. Hoće li ta livada biti tako spokojna kao što je on zamislio, ostavit ću vam da otkrijete sami.
Budući da radnja traje stotinjak godina, logično je pretpostaviti da će likova biti puno. I jest ih puno. Ali dobri autori unesu ih u radnju nježno i gotovo nemate ni osjećaj da ih je toliko. Možda i zato što se fokus ne stavlja na jedan lik (ili čak i na njih više) već na cijeli grad, na grad kao zajednicu.
U velikim gradovima susjede smatramo dobrima kad pozdrave ili koji put popričaju, ali u malim seoskim zajednicama Missourija, susjedi su mnogo važniji. O njima ovisi tvoj opstanak.
FANNIE FLAGG, CIJELI GRAD PRIČA
I to je činjenica. Život u velikim gradovima bitno se razlikuje od života u malim gradovima ili na selu. I danas kroz šalu komentiramo kako su nam bake na prozorima poput video-nadzora, ali istina je da su one navikle na drugačiji život. Čak je i mene (a nisam baš toliko stara!) odgajalo selo. Cijelo selo. Ne zato što su se htjeli narugati mojim roditeljima ili im to nabadati na nos, već zato što me selo smatralo svojom. Kao što su i drugu djecu moji roditelji (a da i ne pričam baka i djed) smatrali svojom djecom. To je tako u malim zajednicama. Na neki način grad ima život, a taj je život satkan od života njegovih stanovnika i svi oni žive različite, ali zajedničke živote.
Danas su gradovi veći, stresa je više i način života se promijenio. Kako u gradovima, tako i na selu. Razlika je i dalje očita, ali i puno očitija u odnosu na sto godina prije. Pa možda je i to razlog što mi se ova knjiga toliko svidjela. Bistri, nenapadni, diskretni humor daje ovoj knjizi jednu divnu, vedru dušu. Kroz taj se humor provlači i javni život, sve ono što se događalo u svijetu, čemu smo bili svjedoci (mi, ali ne i oni prije nas). Uvođenje takvih realnih, poznatih imena i događaja, dodatno osvježava radnju.
S druge strane, Elner Idi nije ispričala niti da je upoznala Bonnie i Clydea. Niti da ih je uputila prema Herbertovoj banci uz napomenu neka kažu da ih šalje Elner. Bogu hvala što je nisu opljačkali, jer nikad ne bi bilo kraja prijekorima.
FANNIE FLAGG, CIJELI GRAD PRIČA
Jedino što mi se ne sviđa, zapravo su kratka poglavlja. Ne zato što ne volim kratka poglavlja, nego zato što se ponekad nađete u situaciji da si morate reći “okej, dosta je čitanja, imam obaveza” i onda si kažete “završit ću poglavlje pa ju ostavljam”. Ali poglavlje je kratko, prekratko. Pa onda pročitate još jedno, samo na brzinu. I dovršite knjigu da niste ni svjesni vremena koje vam je pobjeglo. A ručak? Pa čujte, radi valjda neka dostava…
Stoga gotovo nitko nije povjerovao gospodinu Claybornu, kada je 1969. stigao na Spokojnu livadu i rekao im da je čovjek po imenu Neil Armstrong hodao po Mjesecu.
– Čuj, Willarde, možda smo mrtvi, ali nismo glupi – rekao je stari Hendersen.
– Ne, stvarno, tako je bilo. Vidio sam na televiziji. Čak je i govorio. Rekao je: “Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo.” Ili ljude? Tako nešto. Ali vjerujte mi, istinu vam kažem. Ne šalim se. Kunem se.
– Ma daj, Willarde, a moja mama ima tri glave.FANNIE FLAGG, CIJELI GRAD PRIČA
Izvor: Pastel portret