RECENZIJA Petra Petrović, Knjige u svom filmu
„Razmišljam o strategiji: polako i oprezno, ali uvijek naprijed. Nema drugog načina.“
Kod mene se u rukama našla još jedna zbirka priča – „Samo da sve dobro prođe“ domaće autorice Aleksande Filipović i to nakon Zafóna i njegove zbirke „Grad od pare“. Za Zafóna je bio kriv Hoću knjigu book club kojeg vodim jer su cure odabrale baš taj naslov kao zadatak za ožujak, a za autoričine promocija koja se za navedenu zbirku održala u novoj gradskoj knjižnici u Rijeci 22. ožujka.
Ok, onda ovdje u biti okrivljujemo nakladnika zbirke (posebno njegove predstavnike, urednika i moderatora), autoricu i mjesto održavanja, ali i ja snosim dio krivice jer me sve navedeno poguralo da provjerim što to moja sugrađanka piše i kako će se to meni svidjeti. Hoću li prepoznati sebe ili neke poznate ljude u njezinim rečenicama?
Rekla bih da su žanrovski zbirke priča kao takve baš posebne budući da nam u par stranica moraju ispričati SVE. Rekla bih i da je to teže uspješno napraviti, za razliku od romana i njegove puuunoo opširnije strukture. Nema u pričama skrivanja, nema muljanja, nema izvlačenja, sve je tu vrlo transparentno.
To je jedan od razloga zašto ja češće ne posežem za ovom vrstom literature. Priče mi najčešće ne uspiju iznjedriti kvalitetnu cjelovitost, ali kada ih pronađem, ili bolje rečeno kada sebe u određenim crticama prepoznam, onda je to biva odlično!
Velika je razlika, na raznim razinama u ova dva gore navedena naslova koja možda nema ni smisla uspoređivati. Ovako laički, subjektivno, svjesno bespotrebno, ipak želim navesti da s Aleksandrom češće pronalazim smisao u izrečenom, jasan početak, sredinu i kraj, poruka je češće razumljiva, u pričama vidim sebe i svoje (ipak smo iz istog grada) pa se za sve lakše vežem.
Carlos Ruiz Zafón je poseban pripovjedač, s neponovljivim stilom koji razoružava čitatelja bez obzira o čemu govori. No, „Grad od pare“ će mi jako brzo ispariti iz sjećanja bez obzira na sve, dok će „Samo da sve dobro prođe“ biti puno duže sa mnom.
Kao i kod svake knjige, kratke mi se priče na neki, bilo kakav, moj način moraju svidjeti. Bilo to prepoznavanjem, duhovitošću, šokiranjem, izazivanjem tuge, empatije, ljubavi, topline… Kada se u meni pobudi emocija, znam da svira po pravim žicama.
U zbirci „Samo da sve dobro prođe“ takve su priče pod imenom Granice i Boja pa su mi onda one nekako najdraže. Ima me tamo. Osjetila sam toplinu, nadu, ali i živciranje i frustraciju zbog situacije bez prijeko potrebne promjene. Kako bi do iste došlo moraš početi drugačije gledati na situaciju, pokušati nešto promijeniti, prilagoditi sebi ili nastaviti istim putem, putem glavobolje.
„Što vrijedi to što im nisam naudila kad one znaju da sam im mogla pomoći, a nisam?“
Sigurna sam da će svatko u nekoj od priča pronaći ono što ga raduje, ili ono što prepoznaje i razumije. Isto tako vjerujem da će kao i kod mene neke od priča proći nezapaženo, što je isto potpuno normalno budući da smo svi različiti. Mišljenja sam da bi bilo interesantno ovu zbirku čitati kao skupina i o svakoj najdražoj ili nejasnoj ili najtežoj prokomentirati pa dobiti i drukčiji uvid.
Na promociji zbirke, da sam tada i pročitala knjigu, za ulaženja u određene teme bilo bi previše tražiti. Nije u redu poremetiti tuđe utiske koje čitanjem istih trebaju dobiti. Ali ući dublje u subjektivno interesantne teme s autoricom, sigurna sam da bi se na taj način još svašta zanimljivog doznalo.
I nastajanje određene priče i zašto su neke crtice završile lijepo ukoričene u ovoj knjizi predivnih korica, a neke, kako je autorica na promociji navela, ipak nisu. Što je to prevagnulo da su baš ove 22. završile u zbirci?
Bez obzira na teške teme koje su najčešće svakodnevne, podsjećaju nas da ne okrećemo glavu, ovdje imamo i one koje bez obzira na težinu i muku svijetle, pokazuju nam put koji nas vodi u onaj dobar dio, pozitivan, onaj popločen nadom. TO je ono što nam svima treba, a u ovoj realnoj, prepoznatljivoj i svakodnevnoj zbirci, ima je dozirano baš koliko je potrebno.
Na trenutke mi se činilo da je pozitivan aspekt života u manjini da autorica više pokušava šokirati, ali nije tako. Ti trenutci, bljeskovi dobroga, vjerujem da su upečatljiviji od suprotnih rečenica ili cijelih takvih priča.
Taj tračak koji ćemo prepoznati bez da nam ga se nacrta, bit će značajan, čak i jasniji ovako „slučajno“ umanjen. To što su neke priče tmurne, teške, „negativne“, vjerujem da im to nije sama po sebi smisao.
Tu su kako bismo o njima razmislili i kako bi nam p(r)obudili empatiju i smisao drukčijeg odabira od onoga u priči, tu su da nas ponukaju da budemo bolji ljudi. Bit će divno ako bi to upalilo kod većine onih kojima ova zbirka dođe u ruke. Vrijeme je, ljudi trgnite se, dozvolite da vas Aleksandra Filipović podsjeti!
„Tuga zapravo nikad ne odlazi, samo se premješta u ljutnju i očaj. Plima pa oseka, plima pa oseka. I sve ono između, s velikim skokovitim prijelazima, i tako u beskraj.“
Ocjena: 7/10
Izvor: Knjige u svom filmu