RECENZIJA Petra Jukić, Ljepota čitanja
Iz pera spisateljice Rhys Bowen, autorice djela Dječak iz Toskane, nastalo je djelo koje sadrži elemente povijesne fikcije, misterije te ljubavnoga romana – Skice iz Venecije. Navedeno djelo ima dvojnu radnju (dual timeline), pri čemu je jedan dio radnje posvećen Caroline Grant (sadašnjost), dok je drugi dio posvećen Juliet „Lettie“ Browning (prošlost).
Caroline Grant suočava se s krajem braka, no zatim sasvim iznenada, primi nasljedstvo pratete Lettie. Prateta Caroline ostavlja bilježnicu sa skicama, tri ključa te s posljednjim dahom izgovara „Venecija“, što nas automatski asocira na naslov romana. Caroline prihvaća zadatak – mora prosipati pepeo tete Lettie u Veneciji, no i otkriti ono što je prateta čuvala šezdesetak godina. Što se točno krije iza misterija koji je za sobom ostavila prateta Lettie?
Danas je Festa del Redentore. Ovoga sam puta, za vedra sunčana dana, gledala kako hodočasnici, noseći svijeće, prelaze most od teglenica do crkve i zatim se vraćaju. Teško je vjerovati da je prije godinu dana cijeli moj život bio posve drukčiji. Ipak, kako bih mogla žaliti zbog Angela? Volim ga svim svojim srcem. Nisam znala da su ljudska bića sposobna za takvu ljubav.
S druge strane, autorica nas vraća u prošlost, odnosno suočavamo se s Lettienom pričom. Lettie je bila učiteljica likovne kulture koja je svojim učenicima vjerno željela prikazati Veneciju, njene blagodati s kulturnoga i umjetničkoga aspekta. No Lettie u Veneciji ne vidi tek povijesni gradić pun kulturne i umjetničke ljepote, već je Venecija podsjeća na Leonarda da Rossija, muškarca njezina života koji dolazi iz jedne od najstarijih i najbogatijih venecijanskih obitelji. Usprkos Leonardovim dužnostima, rađa se neobuzdana i vatrena ljubav, sve dok Drugi svjetski rat ne pronađe put do Venecije.
Kao što je već ranije spomenuto, ovaj je roman napisan dvojnom radnjom. Dvojnom radnjom pisani su i romani Četrdeset pravila ljubavi autorice Elif Shafak te Izgubljena ljekarna autorice Sarah Penner. Dvojna radnja mnogo puta može biti kao dvosjekli mač, odnosno čitatelji mogu voljeti jednu radnju više od druge, jedna radnja može biti duža ili kraća od druge i slično. Ukratko, dvojna radnja ima svoju problematiku, što je vidljivo i u ovome romanu, gdje je moguće zamijetiti kako je Carolineina priča kraća od Lettiene, što se možda neće svidjeti svakom čitatelju. Navedenome možemo pridodati i čudan završetak, koji daje mašti na volju u kontekstu toga što bi se još moglo dogoditi, no naposljetku djeluje, nažalost, nedovršen.
Namjeravala sam zadržati ova sjećanja, ali sad mi je jasno da ne želim da to itko zna. I sigurno ni ja to neću željeti ponovno čitati. Jedine priče koje vrijedi čitati imaju sretne završetke. Stoga sam odlučila da ću ih, dok prelazimo La Manche, poderati i baciti u more, kao da to poglavlje mojega života uopće nije postojalo.“
Nasuprot problematici dvojne radnje i „nedovršenog“ završetka, suprotstavljaju se vrlo dobro razrađeni likovi te opisi krajolika, odnosno Venecije. Lijepo je čitati o gradu s tako mnogo korisnih detalja, o čarobnom gradu na vodi koji krije toliko povijesnih, kulturnih i umjetničkih činjenica, brojnim skrivenim ulicama te kanalima. Čitajući Skice iz Venecije proživljavamo široku paletu emocija – tugu, sreću, suosjećanje, divljenje. Prijevod ovoga djela također je vrlo dobar, odnosno u njemu nema mnogo pravopisnih i gramatičkih pogrešaka.
Skice iz Venecije roman je o ljubavi, gubitku, hrabrosti, odvažnosti, tajnama i prijateljstvu u kojem brzo okrećemo stranice i željno iščekujemo iduće poglavlje nakon završetak prethodnog. Uz ovu se priču putuje i uživa, no i uči o težini ili žrtvi koju smo spremni podnijeti za ljubav, kao i o sebi te samopoštovanju. Ovaj je roman preporuka onima koji vole putovati u mislima čitajući, koji vole povijesnu fikciju, dvojnu radnju s naglaskom na prošlost i sadašnjost, kao i romantičnu i emotivnu romansu.
Izvor: Ljepota čitanja